Vitki ljudi su oni pojedinci koji su tijekom odgoja i društvenog uvjetovanja uspjeli očuvati zdravu mjeru što i koliko je za njih dobro i korisno, nastavivši je koristiti tijekom cijelog svog života.

Jedna od najbolje čuvanih tajni vitkosti nalazi se zato upravo u načinu na koji konzumiramo hranu. Svjesno blagovanje je proces prisutan u društvima tisućama godina, no danas je, gotovo pa istrijebljen. U vremenima velikih gladi i pošasti, hrana je bila spas, toliko da ništa s njom nije bilo prepušteno slučaju, pa ni u odgoju i prehrani djece. Hrana i njen značaj i danas su toliko veliki da se djeci tijekom blagovanja ništa ili jako malo toga prepušta slučaju. Rezultat toga jest gubitak osjećaja za prirodnu mjeru u hrani.

ZNANOST O SVJESNOM JEDENJU:

1939. godine američka pedijatrica Clara Davis predočila je javnosti nalaze šestogodišnjeg eksperimenta s 15 djece kojima je bilo dozvoljeno jesti sve što se nalazilo na švedskom stolu pred njima. Svaki dan imali su izbor od 33 jela i dakako, s obzirom da se radilo o prvoj polovici 20. stoljeća radilo se o jednostavnoj prehrani bez aditiva. Djeca su naposlijetku odabirala ono što je najbolje za njih. Štoviše, djeca koja su na početku eksperimenta ocijenjena anemičnom po njegovom završetku bila su u potpunosti zdrava. Nažalost zbog nedostatka financijskih sredstava Davis nije mogla provesti eksperiment usporedbe grupa na ‘brzoj’ ili zdravoj prehrani, a eksperiment se danas ne može ponoviti zbog problematike etičnosti. No, ono što se može ustvrditi jest da je eksperiment Clare Davis bio uspješan. Pa makar uz pretpostavku da je u ponudi jednostavna hrana koja ne sadrži pojačivače okusa i druge današnje stimulanse.

Nalazi Clare Davis iz 1939. godine poslužili su kao podloga drugim istraživanjima. 1991. godine studija objavljena u New England Journal of Medicine (The Variability of Young Children’s Energy Intake, Leann L. Birch, Ph.D., Susan L. Johnson, M.S., Graciela Andresen, Ph.D., John C. Peters, Ph.D., and Marcia C. Schulte, M.S., 1991.) čiji autori su proučavajući prehrambene navike mališana od dvije do šest godina kojima je dana prilika da sami odabiru hranu i količinu koju žele konzumirati, potvrdili nalaze C. Davis, zaključivši kako je ‘najuspješnije hranjenje djece postignuto za različitim varijacijama zdrave hrane, dopuštajući im pritom da sami biraju što žele jesti.’

1999. godine studija (An Exploratory Study of a Meditation-based Intervention for Binge Eating Disorder, J.L. Kristeller, C. B. Hallet) usmjerena na istraživanje svjesnog jedenja koju je sa svojim suradnicima provela američka znanstvenica Jean L. Kristeller. Studija je pokazala kako je ‘mindfulness’ smanjio i količinu i jačinu epizoda prejedanja. Također, praksa svjesnog blagovanja je poboljšala stavove spram jedenja, smanjila depresiju i anksioznost. Vježbe koje nisu vezane uz jedenje, poput opraštanja i meditacija, riješile su uobičajene okidače prejedanja, a sudionci su bili iznenađeni što je odustajanje od dijela njihove svjesne kontrole u jedenju, zapravo dovelo do pojačane kontrole.

Sve to, rezultati su Kristellerove studije koja nije stala na tome, već je krenula u formiranje programa s kojima je krenula u aktivan rad sa korisnicima. 2013. godine iznijela je rezultate primjene prakse (Mindfulness-Based Eating Awareness Training (MB-EAT) for Binge Eating: A Randomized Clinical Trial, Jean Kristeller, Ruth Q. Wolever & Virgil Sheets) ‘mindfullness’ blagovanja u prevenciji prejedanja. Četiri mjeseca nakon jednomjesečnog tretmana čak 76 posto sudionika istraživanja više nije zadovoljavalo kriterije za premećaj prejedanja.

Studija slučaja iz 2005. godine pod vodstvom Ruth Baer (R.Baer, S.Fischer, D.Huss, Mindfulness-Based Cognitive Therapy Applied to Binge Eating: A Case Study) potvrdila je sve veći broj rastućih dokaza da svjesno blagovanje/jedenje može dovesti do izvrsnih poboljšanja u simptomima prejedanja.

Tu je i znanstveni presjek pristupa u radu s prehrambenim poremećajima koji su napravile Kristeller, Baer i Wolever 2006. godine (Mindfulness-Based Approaches To Eating Disorders, New York: Guilford Press) gdje su mindfulness pristupi pokazali izvrsne rezultate u radu sa Bulimiom nervosom i poremećajima prejedanja. Svi ti pristupi omogućuju pojedincima da promotre svoje osjećaje, ponašanja i iskustva, da isključe svoje automatsko i često nefunkcionalno reagiranje, te da si potom dopuste stvaranje mudrije i uravnoteženije veze sa sobom, svojim tijelima te načinom na koji jedu.

Dakako, već je napravljena i znanstvena pozadina iza hranjenja pred televizijom, putem studije koja pokazuje kako gledatelji pred TV-om povećano konzumiraju upravo kaloričnu hranu. (5. Anderson, D.R. (2006) On the road to obesity: Television viewing increases intake of high-density foods. Physiology & Behavior, 88:4-5, 597-604.).

Mindfulness pristup svoje pozitivne učinke ima i u stavu prema fizičkoj aktivnosti. Pa je tako studija koju su 2007. godine objavili Chatzisarantis, N. I suradnici (Mindfulness and the intention-behavior relationship within the theory of planned behavior. Personality & Social Psychology Bulletin, 33(5), 663-76.) pokazala nekoliko zanimljivih momenata.

Za vrijeme godišnjeg odmora osobe koje su prakticirale mindfulness više su se bavile planiranom fizičkom aktivnosti, a proučavala se i navika pijenja alkohola za vrijeme godišnjih odmora koja je kod osoba koje nisu koristile ‘mindfulness pristup’ opstruirala planiranu fizičku aktivnost, dok kod osoba koje su prakticirale ‘mindfulness’, to nije bio slučaj.

2008. godine američka klinička studija (Singh N.N., et al. (2008) A mindfulness-based health wellness program for managing morbid obesity. Clinical Case Studies, 7:4, 327-339.) iznijela je rezultate ‘mindfulness’ pristupa (u kombinaciji sa tjelovježbom) koja je pomogla jednom korisniku u prelasku sa 157 kilograma na 70 kilograma težine, povećanju svoje fizičke aktivnosti, smanjenju prejedanja, te naposlijetku, ono što je u tom slučaju biilo najvažnije, u bitnom smanjenju medicinskog faktora rizika. Te iste rezultate osoba je zadržala i godinu dana nakon što je petogodišnji program završio.

Još jedna studija (Tapper, K., et al. (2009). Exploratory randomised controlled trial of a mindfulness-based weight loss intervention for women. Appetite, 52:2, 396-404.) pokazala je povezanost ‘mindfulnessa’ i i gubitka kilograma, istaknuvši kako su oni koji su svakodnevno prakticirali taj pristup počeli biti i fizički aktivniji pri čemu su značajno smanjili i svoj indeks tjelesne mase.

Hugo i suradnici 2010. godine u svojoj studiji (Hugo, J.E.M., et al. (2010). Coping with food cravings. Investigating the potential of a mindfulness-based intervention. Appetite, 55:1, 160-163.) izvjestili su pak o minfulnessu kao efikasnom načinu prevencije žudnje za hranom kod pretile populacije. Moguće je da se to događa, istaknuli su autori, jer mindfulness ‘ne uključuje frustraciju zbog željenog cilja, opsesivno razmišljanje, kao i automatsko povezivanje između nagona i reakcije’. Sve to, da kako drugi dijetni pristupi uključuju.

U prilog nalazima C. Davis, i danas su izvedena novija promatračka istraživanja zahvaljujući sve više prisutnom ‘Baby led weaning’ pokretu koji primjenjuje praksu u kojoj mala djeca sama uzimaju hranu, umjesto da ih hrane žličicom. Studije pokazuju da takav način hranjenja poboljšava navike hranjenja u starijoj dobi i vodi ka zdravijoj tjelesnoj težini u kasnijim godinama života (Cameron, Heath, Taylor, ‘How feasable is BLF as an approach to infant feeding’, 2012.). Iako, još nije jasno je li riječ o uzročnoj povezanosti zaključci pozivaju na daljnja istraživanja.

Područje ‘mindfulness’ prakse u prehrani aktivno se znanstveno istražuje više od dvadeset godina i tijekom tog perioda objavljeni su deseci studija koje potvrđuju izuzetne rezultate.

Na dar smo dobili visoko sofisticiranu kreaciju za život, svoj organizam.
Organizam točno zna koliko mu zraka treba, koliko sna, pa i koliko hrane. Ako mu dopustimo, poručit će nam koliko i koje hrane nam u određenom trenutku treba.