Kupnja na autopilotu

 

Lijepa je ambalaža. Na akciji je. Tužna sam, treba mi. Gladna sam. Nisam gladna, ali svejedno. Za svaki slučaj. Uvijek to kupujem.

Kako jedem na autopilotu, tako i kupujem. Telefonirajući, uzimajući pritom stvari s polica imam dojam uštede vremena, vjerojatno i energije i tako dalje. A i sama pomisao da za svaku stvar koju promotrim s polica moram odvagnuti ‘hoću ili neću’, stvara mi zamor u mislima.

Autopilot je zato čudesna stvar. Štedi vrijeme. A često štedi i osjećaje jer…

Autopilot ne boli.

Samo eto, na kraju mi se na policama u mom stanu pojave neki komadi robe koje nikad neću obući. Ili hrana koju ću pojesti na silu da ne propadne, a ponekad i godišnja karta za teretanu koju nikada neću iskoristiti.

Kada je život ubrzan i zamoran, od njega bježim isključenjem. Ne moram se boriti s pitanjima koja nosi neizvjesnost. Ili s neugodom koju mi nosi izbor.

Zato, ne dirajte mi autopilot.  

Jer on ne boli. Osim navečer kada sve stane. A rupa u mom stomaku postane bezdan…

U ovdje napisanoj priči iza kompulzivne kupnje najčešće se krije duboko skrivena bol. Neizražena potreba da se isplačemo, pokažemo strah, pa i da se izvičemo jer smo ljuti. Samo, kako u ovom društvu za to često nemamo prilike, onda kupujemo. Stvari, nekad i ljude, a najčešće vrijeme…

Osjećaj kupnje stvara nam osjećaj dobitka. Osjećaj da nismo prazni. Da u nama nečeg ipak ima, pa makar i privremeno. Osjećaj uzimanja daje nam osjećaj samo-brige, majčine ruke koja nas miluje – one sigurnosti koja nam treba ‘kada se cijeli svijet ruši’. Kad nas partner naljuti, kupujemo. Kada nas partnerica ostavi, kupujemo (*najčešće automobil).

Kada imamo rasplakano dijete, kupujemo. Nekoć lizalicu, a danas Yu-Gi-Oh karte (ili My Little Pony igračku). Jako rijetko darujemo zagrljaj.  I priča se onda nastavlja dalje u kasnijim godinama. Ne kupuju nam više drugi, pa si kupujemo sami.

Kupnja i hrana privremeni su način bijega od težine života kojeg živimo.  Samo… prije ili kasnije suočavamo se s onim bezdanom u stomaku s početka priče koji nas podsjeća da nešto ne štima.

Možemo ga utihnuti s novim komadom hrane ili robe. Ili upitati ‘Što ti je?’.

 

DODATAK:

Način na koji jedemo je način na koji živimo. No i odlazak u trgovine može kazati puno o nama.

Odgovaraju li nam svjetla trgovačkih centara ili smo pak više ljubitelji omanjih trgovina u centru grada? Kupujemo li brzinski ili nam je potrebno vrijeme pri odabiru?  Znamo li odmah što nam treba ili nam prevelik izbor stvara zbrku u glavi?

Kupujemo li jer smo tužni ili zato što smo gladni? Kao i hrana, roba zna biti način na koji umirujemo osjećanja. Otupljuje ih. Čini barem privremeno bezbolnijima.

Ako su trgovački centri mjesta gdje volimo provoditi najviše vremena, koja su to mjesta od kojih bježimo?  Mogu biti u nama ali i izvan nas.

Pripremamo li se za kupnju istraživanjem? Ili idemo ‘prema osjećaju’? Volimo li second-hand? Ili stvari za nas moraju biti nove?

Što napravimo s robom koju nakon kupnje donesemo doma? Ostavimo li ju u nekom kutku da čeka bolja vremena ili je s ponosom odmah obučemo?

Jer, kao i s robom lako je moguće da i u našim životima nešto čeka na bolja vremena.

 

Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

 

Brzi ručak: bijela riba na soli / salata od mandarine

Kišno nedjeljno popodne natjeralo nas je obje da cijeli dan stojimo u kući (jako rijedak slučaj). A kako ni jedna ni druga nismo navikle stajati u miru, uz čitanje i pisanje lektire, tog popodneva imale smo jednu živopisnu radionicu kuhanja. Isprobali smo i novi aparat za rezanje koji nam je dan ranije poklonio obiteljski prijatelj. Znajući da izbjegavamo tjesteninu (napuhuje nas i jednu i drugu) domislio se da radimo rezance od povrća, što je naposljetku ispala izvrsna stvar! S nestrpljenjem čekam sezonu tikvica kako bi ga mogli isprobati punom parom.

Meni je bio raznovrstan. Za nju piletina u šugu, a za mene pečena riba. I salate u izobilju. Kada kuham, bitno mi je da se jela ili skuhaju brzo ili da se skuhaju sama. 🙂 Zato pećnicu palimo svako malo ili pak stavimo neki šug da se krčka.

S obzirom na vrijeme korizme, donosim vam recept Bijele ribe na soli. Jednostavan je i gotov jako brzo. I ono što je najbitnije, nema puno rada s rukama. U prilog, utipkavam i jednu verziju, meni uvijek drage salate.

BIJELA RIBA NA SOLI

Sastojci (za dvije osobe):

Cipal Zlatar – 400 grama, dva komada (provjeriti od koga ga kupujete – ovaj naš je podvelebitski)

Kapula (luk za one van Dalmacije) – 3 male glavice

Maslinovo ulje – 1 dcl

Luk (češnjak za one van Dalmacije) i peršin – prstohvat

Sol i drugi začini (u ovom slučaju argentinska mješavina Chimichurri nabavljena u Harissi) – prstohvat

Pećnicu staviti grijati na 170 stupnjeva. U međuvremenu, u posudu za pečenje staviti pek papir (jednostavnije je kasnije za čistiti), posuti solju i drugim začinima te na to postaviti komade ribe. Kako se riba peče, u sebe povuče sol i to je jako koristan način tretiranja svakog mesa tijekom pečenja. Uokolo komada ribe staviti rasječenu kapulu, preliti maslinovim uljem te sve prekriti aluminijskom folijom i staviti peći.

Riba je pečena onda kada joj s viljuškom možemo odvojiti meso od kosti. Ukoliko se to dogodilo, potrebno je maknuti foliju i ostaviti da se peče još 10-15 minuta.

 

SALATA OD MANDARINE 


Sastojci (za jednu osobu):

Salata kristalka – pet do šest listova

Mrkva – jedna trećina

Tvrdi kravlji sir – po izboru

Maslinovo ulje – žlica

Mandarina – jedan komad

Pomiješajte salatu i naribanu mrkvicu te posujte komadima sira. Začinite maslinovim uljem i iscijeđenom polovicom mandarine. Kako u našoj kući ništa ne bacamo, drugu polovicu narežite na komadiće i također ubacite u salatu.

GALERIJA: