Kupnja na autopilotu

 

Lijepa je ambalaža. Na akciji je. Tužna sam, treba mi. Gladna sam. Nisam gladna, ali svejedno. Za svaki slučaj. Uvijek to kupujem.

Kako jedem na autopilotu, tako i kupujem. Telefonirajući, uzimajući pritom stvari s polica imam dojam uštede vremena, vjerojatno i energije i tako dalje. A i sama pomisao da za svaku stvar koju promotrim s polica moram odvagnuti ‘hoću ili neću’, stvara mi zamor u mislima.

Autopilot je zato čudesna stvar. Štedi vrijeme. A često štedi i osjećaje jer…

Autopilot ne boli.

Samo eto, na kraju mi se na policama u mom stanu pojave neki komadi robe koje nikad neću obući. Ili hrana koju ću pojesti na silu da ne propadne, a ponekad i godišnja karta za teretanu koju nikada neću iskoristiti.

Kada je život ubrzan i zamoran, od njega bježim isključenjem. Ne moram se boriti s pitanjima koja nosi neizvjesnost. Ili s neugodom koju mi nosi izbor.

Zato, ne dirajte mi autopilot.  

Jer on ne boli. Osim navečer kada sve stane. A rupa u mom stomaku postane bezdan…

U ovdje napisanoj priči iza kompulzivne kupnje najčešće se krije duboko skrivena bol. Neizražena potreba da se isplačemo, pokažemo strah, pa i da se izvičemo jer smo ljuti. Samo, kako u ovom društvu za to često nemamo prilike, onda kupujemo. Stvari, nekad i ljude, a najčešće vrijeme…

Osjećaj kupnje stvara nam osjećaj dobitka. Osjećaj da nismo prazni. Da u nama nečeg ipak ima, pa makar i privremeno. Osjećaj uzimanja daje nam osjećaj samo-brige, majčine ruke koja nas miluje – one sigurnosti koja nam treba ‘kada se cijeli svijet ruši’. Kad nas partner naljuti, kupujemo. Kada nas partnerica ostavi, kupujemo (*najčešće automobil).

Kada imamo rasplakano dijete, kupujemo. Nekoć lizalicu, a danas Yu-Gi-Oh karte (ili My Little Pony igračku). Jako rijetko darujemo zagrljaj.  I priča se onda nastavlja dalje u kasnijim godinama. Ne kupuju nam više drugi, pa si kupujemo sami.

Kupnja i hrana privremeni su način bijega od težine života kojeg živimo.  Samo… prije ili kasnije suočavamo se s onim bezdanom u stomaku s početka priče koji nas podsjeća da nešto ne štima.

Možemo ga utihnuti s novim komadom hrane ili robe. Ili upitati ‘Što ti je?’.

 

DODATAK:

Način na koji jedemo je način na koji živimo. No i odlazak u trgovine može kazati puno o nama.

Odgovaraju li nam svjetla trgovačkih centara ili smo pak više ljubitelji omanjih trgovina u centru grada? Kupujemo li brzinski ili nam je potrebno vrijeme pri odabiru?  Znamo li odmah što nam treba ili nam prevelik izbor stvara zbrku u glavi?

Kupujemo li jer smo tužni ili zato što smo gladni? Kao i hrana, roba zna biti način na koji umirujemo osjećanja. Otupljuje ih. Čini barem privremeno bezbolnijima.

Ako su trgovački centri mjesta gdje volimo provoditi najviše vremena, koja su to mjesta od kojih bježimo?  Mogu biti u nama ali i izvan nas.

Pripremamo li se za kupnju istraživanjem? Ili idemo ‘prema osjećaju’? Volimo li second-hand? Ili stvari za nas moraju biti nove?

Što napravimo s robom koju nakon kupnje donesemo doma? Ostavimo li ju u nekom kutku da čeka bolja vremena ili je s ponosom odmah obučemo?

Jer, kao i s robom lako je moguće da i u našim životima nešto čeka na bolja vremena.

 

Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

 

Zašto posvećujem toliko vremena poslu koji mi ne osigurava da kvalitetno jedem?

Jedemo kako bismo preživjeli. To je sveta misija. Hranimo se ne samo hranom, već i atmosferom koja vlada za vrijeme jela. Kada smo smireni i dobro raspoloženi, bolje probavljamo hranjive tvari. Kada smo napeti, ljuti ili umorni, tijelo je manje sposobno usmjeriti energiju koja je potrebna za procese probave.

Malo zastajanja i mira prije jela dovest će nas u puno povoljnije raspoloženje. Stanka nam pruža predah kako bismo se na trenutak opustili, dublje disali, sjetili se gdje nam je mjesto u svijetu.

Victoria Moran u svojoj knjizi Unutarnja svjetlost iznosi detalje o utjecaju blagoslova obroka na okus hrane, pa su tako u jednom istraživanju vrlo iskusni jogiji mogli birati u nizu jela koja su primila blagodat molitve.

Na žalost, pripremanje hrane, bilo ono praćeno molitvom ili ne, postaje umijeće koje se gubi, osim kod profesionalnih kuhara, piše Moran još 2002. godine. Neki ljudi nikad nisu naučili kuhati, a mnogi koji jesu ili su preumorni od toga ili previše zaposleni za bilo što drugo osim onog što se pomoću mikrovalne pećnice može pretvoriti u obrok.

Stoga, ako ne razlikujete kriške od kockica, pođite na osnovni tečaj kuhanja ili se izvucite iz kulinarske kolotečine pohađanjem tečaja gurmanske, etničke ili prirodne kuhinje, poručuje Moran koja ima zanimljive savjete i po pitanju sve više prisutne prezaposlenosti.

-Ako ste previše zaposleni da biste posvetili vrijeme i brigu pripremanju hrane, otiđite češće u restorane gdje netko posvećuje tome vrijeme i brigu. Ili iznajmite savjesnog ugostitelja nekoliko večeri na tjedan. Ako si to ne možete priuštiti, upitajte se: „Zašto posvećujem toliko vremena poslu koji mi ne osigurava dovoljnu naknadu da bih mogla dobro jesti?“ Od životne je važnosti da imate vremena pripremati zdravu hranu ili da u svom domu imate nekoga tko će to htjeti i imati vremena činiti. Ili pak trgujete svojim vremenom za dovoljno novaca kako biste mogli platiti nekome za te usluge.

A kada je hrana pred vama, uživajte u njoj. Usporiti i posvetiti se hrani znači blagovati i dušom i tijelom. I jedno i drugo suviše je vrijedno da bi se to radilo usput i s nogu. Ako nemate vremena za cijeli obrok, pojedite manji, no sjednite dok jedete. Opustite se uz obrok, posvetite mu se.

Petnaest minuta za doručak, trideset za ručak i četrdeset i pet minuta za večeru. To je sat i pol dnevno – pedeset posto od vremena koje većina ljudi provede gledajući televiziju, poručuje Moran.

Uredila: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

Pet razloga zašto je terapija hranom dobra za nas

Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

Sjeckanje, mirisanje, kombiniranje mirisa, okusa, boja… Potpuno prisustvo okusa i mirisa može nam pružiti mir poput toplog zimskog zagrljaja. Jer, na kraju radnog dana to je upravo i ono što nam treba. Trenutak u kojem ne postoji ni prošlost i budućnost, već samo mir u „ovdje i sada“.

Polagani zvuk sjeckanja noža, mirisi koji se šire radnom plohom elementi su meditacije nakon koje slijedi još jedna – uživanje u ukusnom obroku. Strastveni kuhari već su odavna upoznati s terapijskom moći uranjanja u kulinarske aktivnosti, no unatrag nekoliko godina tzv. ‘kulinarska terapija’ sve više ulazi i u klinike za mentalno zdravlje, kao i urede psihoterapeuta. Koristi se kao dio tretmana različitih psiholoških stanja; depresije, anksioznosti, prehrambenih poremećaja, ADHD-a i ovisnosti.

Mnogo je psiholoških dobrobiti kuhanja i konzumiranja vlastitih obroka (samostalno ili u društvu), a ovdje ih donosim pet:

  1. Razvijanje osjetila mirisa, opipa, okusa i sitosti – glavnih sredstava za borbu protiv suvišnih kilograma.
  2. Upoznavanje naših fizioloških (i psiholoških) potreba – način na koji se odnosimo prema hrani može nam puno toga kazati o načinu na koji se odnosimo prema sebi.
  3. Upoznavanje sebe u odnosu prema drugima – način na koji jedemo govori nam i o načinu na koji konzumiramo društvena iskustva.
  4. Smirenost koju postižemo boraveći u sadašnjem trenutku.
  5. Osjećaj brige o sebi za naše cjelokupno biće.

O kulinarskoj terapiji još prije dvije godine pisala je autorica Linda Wasmer Andrews za Psychology Today ističući nutritivne prednosti obroka pripremljenog u vlastitoj radinosti ali i psihološkim prednostima tzv. „mindfulnessa“ (potpune svjesnosti) kao izuzetnog sredstva pomoći u smanjenju svakodnevnog stresa.

-Kuhanje koje prethodi blagovanju, ima moćno unutarnje nagrađujuće iskustvo. Posvećujući se u potpunosti tom trenutku ne premotavate prošle trenutke ili se brinete o budućim problemima, poručuje Wasmer Andrews, a praksu zajedničkog kuhanja kao mjesto istinske intimnosti promoviraju i bračni i obiteljski psihoterapeuti.

Julie Ohana, kulinarski terapeut, ističe i neke druge značajne dobrobiti ove terapije, poput prolaska kroz proces žalovanja.

-Posebice u žalovanju ova vrsta terapije može pomoći zbog svog senzornog iskustva. Kuhanje može pomoći osobi da procesuira žaljenje na jedan drugačiji način, pojašnjava Ohana.

Koliko je sam proces kuhanja shvaćen ozbiljno u znanstvenim krugovima govore i stručni članci koji se sve više i više proučavaju na ovu temu. Profesorice s odjela za psihologiju i neuro znanosti na sveučilištima Boston i Massachusetts, Donna Pincus i Susan Whitbourne istaknule su tako značaj pečenja kolača koje je povezano sa sveobuhvatnom dobrobiti pojedinca.

-Pečenje omogućava kreativno izražavanje, a na tu temu postoji mnoštvo literature o dobrobiti kreativnosti na cjelokupno stanje pojedinca, kazala je Pincus.

Također, pečenje kolača za druge može biti od pomoći pri izražavanju vlastitih emocija. Whitbourne, profesorica na odjelu za psihologiju i neuro znanosti Sveučilišta Massachusetts govori tako o značaju narodnog običaja donošenja hrane nekome nakon što mu je preminuo bližnji.

-Ponekad, kada nema riječi, hranom kao intimnom gestom možemo poručiti ono što osjećamo. A i postoji jedna simbolička vrijednost kada pečemo za druge, tada hrana za nas ima i fiziološki i emocionalni značaj, dodala je.

Izvori: