Pet razloga zašto je terapija hranom dobra za nas

Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

Sjeckanje, mirisanje, kombiniranje mirisa, okusa, boja… Potpuno prisustvo okusa i mirisa može nam pružiti mir poput toplog zimskog zagrljaja. Jer, na kraju radnog dana to je upravo i ono što nam treba. Trenutak u kojem ne postoji ni prošlost i budućnost, već samo mir u „ovdje i sada“.

Polagani zvuk sjeckanja noža, mirisi koji se šire radnom plohom elementi su meditacije nakon koje slijedi još jedna – uživanje u ukusnom obroku. Strastveni kuhari već su odavna upoznati s terapijskom moći uranjanja u kulinarske aktivnosti, no unatrag nekoliko godina tzv. ‘kulinarska terapija’ sve više ulazi i u klinike za mentalno zdravlje, kao i urede psihoterapeuta. Koristi se kao dio tretmana različitih psiholoških stanja; depresije, anksioznosti, prehrambenih poremećaja, ADHD-a i ovisnosti.

Mnogo je psiholoških dobrobiti kuhanja i konzumiranja vlastitih obroka (samostalno ili u društvu), a ovdje ih donosim pet:

  1. Razvijanje osjetila mirisa, opipa, okusa i sitosti – glavnih sredstava za borbu protiv suvišnih kilograma.
  2. Upoznavanje naših fizioloških (i psiholoških) potreba – način na koji se odnosimo prema hrani može nam puno toga kazati o načinu na koji se odnosimo prema sebi.
  3. Upoznavanje sebe u odnosu prema drugima – način na koji jedemo govori nam i o načinu na koji konzumiramo društvena iskustva.
  4. Smirenost koju postižemo boraveći u sadašnjem trenutku.
  5. Osjećaj brige o sebi za naše cjelokupno biće.

O kulinarskoj terapiji još prije dvije godine pisala je autorica Linda Wasmer Andrews za Psychology Today ističući nutritivne prednosti obroka pripremljenog u vlastitoj radinosti ali i psihološkim prednostima tzv. „mindfulnessa“ (potpune svjesnosti) kao izuzetnog sredstva pomoći u smanjenju svakodnevnog stresa.

-Kuhanje koje prethodi blagovanju, ima moćno unutarnje nagrađujuće iskustvo. Posvećujući se u potpunosti tom trenutku ne premotavate prošle trenutke ili se brinete o budućim problemima, poručuje Wasmer Andrews, a praksu zajedničkog kuhanja kao mjesto istinske intimnosti promoviraju i bračni i obiteljski psihoterapeuti.

Julie Ohana, kulinarski terapeut, ističe i neke druge značajne dobrobiti ove terapije, poput prolaska kroz proces žalovanja.

-Posebice u žalovanju ova vrsta terapije može pomoći zbog svog senzornog iskustva. Kuhanje može pomoći osobi da procesuira žaljenje na jedan drugačiji način, pojašnjava Ohana.

Koliko je sam proces kuhanja shvaćen ozbiljno u znanstvenim krugovima govore i stručni članci koji se sve više i više proučavaju na ovu temu. Profesorice s odjela za psihologiju i neuro znanosti na sveučilištima Boston i Massachusetts, Donna Pincus i Susan Whitbourne istaknule su tako značaj pečenja kolača koje je povezano sa sveobuhvatnom dobrobiti pojedinca.

-Pečenje omogućava kreativno izražavanje, a na tu temu postoji mnoštvo literature o dobrobiti kreativnosti na cjelokupno stanje pojedinca, kazala je Pincus.

Također, pečenje kolača za druge može biti od pomoći pri izražavanju vlastitih emocija. Whitbourne, profesorica na odjelu za psihologiju i neuro znanosti Sveučilišta Massachusetts govori tako o značaju narodnog običaja donošenja hrane nekome nakon što mu je preminuo bližnji.

-Ponekad, kada nema riječi, hranom kao intimnom gestom možemo poručiti ono što osjećamo. A i postoji jedna simbolička vrijednost kada pečemo za druge, tada hrana za nas ima i fiziološki i emocionalni značaj, dodala je.

Izvori:

Minnesota eksperiment (Socijalnom isključenošću do izgladnjivanja)

Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., Gestalt psihoterapeut

Način na koji funcioniramo sa našim okružjem često manifestiramo i kompenziramo kroz naš odnos prema hrani. Ako trebamo podršku i pripadanje, a ne možemo ju dobiti, tražimo je na druge načine. Ako ne želimo pripadati – i to pokazujemo na različite načine. I naš odnos prema hrani služi kao emocionalni jezik kojim se izražavamo prema van.

U tom svjetlu promotrimo i jedan od najpoznatijih eksperimenata koji i danas, nakon više od 50 godina pruža bogato razumijevanje prehrambenih premećaja, bilo da se radi o prejedanju ili izgladnjivanju.

Minnesota eksperiment, eksperimentalna studija izvedena 1944. godine može se svrstati među jedne od najznačajnijih primjera efekata restriktivnih dijeta i gubitka kilograma na nečije ponašanje. Rezultati ove eksperimentalne studije objavljeni su 1950. godine, a autori su Ancel Keyes i njegovi kolege sa Sveučilišta u Minnesoti. U eksperiment je uključeno 36 mladih, fiziološki zdravih muškaraca koji su proučavani u restrikciji kalorijskog unosa tijekom razdoblja od šest mjeseci. Za studiju se prijavilo više od stotinu zainteresiranih, kao alternativa vojnoj službi. Radilo se o takozvanim ‘svjesnim protivnicima’ sudjelovanju u ratu i ratnom ubijanju. Zbog činjenice da kao takvi često nisu bili prihvaćeni od svojih obitelji i okoline, ovo je bio njihov doprinos domovini, no na drugi način.

Štoviše, odbacivanje okoline bilo je izuzetno jako. U jednom od intervjua sa sudionicima eksperimenta i članovima njihovih obitelji iznesen je tako podatak kako se, nakon što se jedan od ispitanika odlučio izjasniti kao svjesni protivnik rata, njegov otac osjetio toliko osramoćenim da je odlazio od susjeda do susjeda, ispričavajući se zbog svog sina svakom po naosob (1). Odaziv na jedan takav eksperiment, kao i njegovo izdržavanje do kraja, bio je način da se tada društveno odbacivani protivnici rata osjete ponovno prihvaćeni.

36 sudionika koji su odabrani bili su psihološki i fiziološki najkvalitetniji pojedinci, kao i najpredaniji  ciljevima eksperimenta. Ono što ovu studiju čini značajnom i danas jest da je mnogo iskustava sudionika studije isto kao i kod osoba s prehrambenim poremećajima, kao i kod nekih ljudi koji su prošli programe gubitka kilograma.

Tijekom prva tri mjeseca eksperimenta, volonteri su su jeli normalno pri čemu se detaljno proučavalo njihovo ponašanje, osobnost i uzorci hranjenja. Tijekom slijedećih šest mjeseci, muškarci su ograničeni na polovicu njihovog prethodnog uobičajenog kalorijskog unosa pri čemu su u tom periodu izgubili oko 25 posto svoje prethodne težine. Iako je studija opisana kao „studija poluizgladnjivanja“, bitno je imati na umu da je prepolovljavanje doze na pola od prethodne uobičajene količine ( na prosjek od oko 1570 kcal) točno nivo kalorijskog deficita korišten za definiranje „konzervativnih“ tretmana za pretilost (2). Nakon šest mjeseci gubitka kilograma uslijedila su tri mjeseca rehabilitacije, tijekom kojih su se muškarci postepeno oporavljali. Podgrupa je praćena gotovo devet mjeseci nakon što je započeto ponovno hranjenje i prikazani su rezultati za 32 sudionika. Četiri su se povukla iz eksperimenta. Oni koji su u njemu ostali do kraja iskusili su dramatične fiziološke, psihološke i društvene promjene. U većini slučajeva te promjene nastavile su se i tijekom rehabilitacije i faze oporavka, otežavajući njihovo svakodnevno funkcioniranje.

STAVOVI I PONAŠANJE POVEZANO SA HRANOM I JEDENJEM

Jedna od najistaknutijih promjena koja se pokazala kod sudionika studije bilo je dramatično povećanje u zaokupljenosti hranom. Koncentracija na njihove uobičajene druge dnevne aktivnosti bila im je izuzetno teška jer su se našli pod udarom neprekidnih misli o hrani i jedenju. Tijekom faze poluizgladnjivanja, hrana je postala njihova glava tema razgovora, o njoj se čitalo ili pak sanjarilo. Skale su pokazale i to kako su se kod muškaraca javljale sve učestalije misli o hrani, tako je i jenjavao interes za seksualnom i drugom aktivnošću tijekom dana.

Kako je izgladnjivanje napredovalo, pisao je Keys u svom izvješću, povećao se broj ljudi koji su se igrali sa svojom hranom, uzimali su svoju hranu iz blagovaonica i polagano ju jeli u svojim sobama. Pri kraju tog šestomjesečnog perioda svoje obroke su jeli po dva sata, u uspredbi od nekoliko minuta koliko im je bilo potrebno za obrok na početku. Kuharice, meniji i informacije o proizvodnji hrane na reklamnim listićima postali su izuzetno interesantni mnogim sudionicima koji prethodno nisu imali nikakakvog ili jako malo interesa. Osim čitanja kuharica i sakupljanja recepata, neki od sudionika su počeli sakupljati čajnike, tanjuriće i drugi kuhinjski pribor. Ali i stvari koje se nisu ticale hrane, poput starih knjiga, rabljene odjeće… Jedan od njih je počeo preturati i kante za smeće. Bitno je napomenuti kako je stvaranje kojekakvih zaliha stvari primjećeno je i kod izgladnjelih osoba koje boluju od anoreksije, ali i kod štakora kojima je bila uskraćivana hrana (3).

Sudionici su radili jako puno planiranja oko svoje konzumacije hrane, zahtjevali da im se ona servira vruća, jako zasoljena i začinjena, a povećali su i konzumaciju kave i čaja. Toliko, da su na kraju uveli ograničenja na devet šalica dnevno. Žvakanje žvakaćih guma postalo je toliko ekscesivno pa su i tu uvedena ograničenja, nakon što su otkrili da je jedan sudionik žvakao i do 40 paketića žvakaćih guma dnevno. Tijekom 12 tjedana faze ponovnog hranjenja većina ovih vrsta stavova i ponašanja kod sudionika se nastavila.

TEŽNJA ZA PREJEDANJEM – TEŽNJA ZA KONTAKTOM

Tijekom faze restriktivnog hranjenja svi sudionici su osjećali povećanu glad, a pojedinci nisu mogli izdržati to iskustvo pri čemu bi se slamali i kretali u prejedanje. Nakon što bi se prejeli, sve bi priznali, pri čemu bi prema sebi osjećali jako veliku odbojnost i prijekor. Jedan od sudionika je tijekom tog perioda razvio cikluse prejedanja i povraćanja zbog čeka je morao napustiti eksperiment.

Nakon što je faza restrikcije završila, u fazi ponovnog hranjenja većina sudionika je izgubila kontrolu nad apetitom i počela jesti bez prestanka. I nakon 12 tjedana hranjenja, imali su povećanu glad odmah nakon konzumacije većeg obroka. Dnevni unosi pojedinaca iznosili su tad od 8 do 10 tisuća kalorija, i dok se većini stanje normaliziralo nakon pet mjeseci, pojedincima se takvo stanje prejedanja nastavilo.

Faktori koji su razlikovali one kojima se hranjenje normaliziralo od onih koji su nastavili ekstenzivno jesti tada nisu razlučeni. No, uzimajući današnje psihoterapijsko iskustvo i nalaze, korelaciju dugotrajne socijalne isključenosti sa količinom prejedanja treba uzeti u obzir (4).

Jedan od sudionika eksperimenta u svom dnevniku 24. travnja 1945. godine je napisao:

-Počinjem se izolirati od drugih subjekata koji razvijaju različite vrste čudnih ponašanja, čini se da svi gube svoje interpersonalne vještine, a izgladnjivanje je na manje od pola puta (5).

Proces (ne)hranjenja kao manifestacija/rekreacija socijalnog kontakta u ovom opisu izrazito dolazi do izražaja, a značajni su i podaci jedne studije provedene nad nekadašnjim zarobljenicima rata. Odnosno, u razlici odnosa prema hrani koji su imali zatočenici u Drugom svjetskom ratu te ratni veterani koji nisu prošli proces zatočeništva, odnosno proces socijalne izolacije. Nekadašnji zatočenici su tako tijekom ratnog zatočeništva izgubili u prosjeku oko 10.5 kilograma, a poslije su imali i veću učestalost prejedanja (potreba za socijalnim kontaktom) od veterana koji nisu prošli taj proces (6).

Kada su u pitanju rezultati Minnesota eksperimenta, usprkos tome što se netko prejedao više, a netko manje, među glavnim zaključcima te studije je kako se kod svih sudionika razvilo prejedanje koje se nastavilo i mjesecima nakon što su imali normaliziran pristup hrani. Na te nalaze naslanja se i danas velik broj istraživanja koji ukazuje da česti korisnici dijeta  prakticiraju kompenzaciju u hranjenju sličnu prejedanju koje se primjećuje u prehrambenim poremećajima.

Međutim, bitno je naglasiti i to da sudionici Minnesota eksperimenta u narednim mjesecima ponovnog hranjenja nisu otišli u potpunu pretilost. Prosječno, udebljali su se deset posto od svoje prosječne težine,  no onda im je težina u narednih šest mjeseci opala na težinu s kojom su krenuli u eksperiment.

Ti rezultati su drugačiji od rezultata današnjih restriktivnih dijeta, gdje osobe ulaze u tzv. začarani krug gubitka i povratka kilograma, kao i prekomjernog debljanja nakon dijete. Ono što može pojasniti taj proces jest i razlika u društvenoj prihvaćenosti sudionika eksperimenta koji su po završetku u američkom društvu dočekani kao nacionalni junaci (1). Štoviše, godinama nakon završetka eksperimenta održavali su godišnje sastanke i bili ponosni na sve što su napravili. S osjećajem društvenog prihvaćanja i njihova potreba za prejedanjem mogla se povući, jer su emotivno zadovoljenje dobili na drugi način.

Ono što sudionike eksperimenta razlikuje od pojedinaca koji odlaze na restriktivne dijete jest što ponovnim vraćanjem kilograma nakon dijete najčešće se osjećaju/bivaju ponovno socijalno isključeni zbog svog neuspjeha pri čemu ulaze u začarani kruh izgladnjivanja i prejedanja, ili pak samo prejedanja.

EMOCIONALNE PROMJENE I PROMJENE U OSOBNOSTI

Iako su sudionici bili psihološki zdravi pojedinci prije testiranja, štoviše njihova psiho-biološka izdržljivost bila je i više od one u općoj populaciji, većina ih je primjetila značajno emocionalno pogoršanje tijekom perioda izgladnjivanja, a koje im je otežavalo normalno funkcioniranje. Depresija, promjene raspoloženja, iritabilnost i česti ispadi ljutnje, apatija, nervoza, dio su promjena sa kojima su se susreli. Dvojica sudionika razvila su i poremećaje psihotičnih razmjera. Tijekom perioda ponovnog hranjenja emocionalna uznemirenost nije nestala već se nastavila tijekom narednih tjedana, u kojima su pojedini sudionici postali još više depresivni, negativni, ili pak nervozni. Jedan od njih u tom procesu odrezao si je tri prsta kako bi izišao iz eksperimenta.

Seksualni interes također je drastično smanjen kod sudionika. Gledano kroz manifestaciju kontakta zanimljivi su tako zaključci koje u svojoj iznosi A.H. Crips kazujući kako je Anorexia nervosa zapravo prilagođavajući poremećaj u smislu da smanjuje seksualne interese za koje se adolescent u tom trenutku ne osjeća spremnim. (Crisp AH. Anorexia nervosa: let me be. London: Academic Press, 1980.). U želji da izbjegne socijalni kontakt, adolescent izbjegava i kontakt sa hranom.

ZNAČAJ MINNESOTA EKSPERIMENTA DANAS

Mnogi simptomi poremećaja anorexia nervosa i bulimia nervosa su zapravo rezultat izgladnjivanja (7).

I oni nisu ograničeni samo na hranu i težinu, već na sva područja psihološkog i društvenog funkcioniranja. Studija pokazuje kako ljudska bića kada su izgladnjivana postaju sve više orijentirana prema hrani i kako druge težnje bitne za održavanje vrste (poput društvenog i seksualnog funkcioniranja) postaju podređene primarnom porivu prema hrani.

Minnesota eksperiment testira popularan stav da je tjelesna težina lako promjenjiva uz ‘samo malo volje’.

 

Prilagođeno od:

  1. http://river-centre.org/effects-starvation-behavior-implications-dieting-eating-disorders/, Posjećeno 20.08.2017.

 

Izvori:

  1. Pioneer Press, http://www.twincities.com/2014/11/15/70-years-ago-the-minnesota-starvation-experiment-changed-lives/, 15.11.2014.
  2. Stunkard Aj. Introduction and overview. In: Stunkard Aj, Wadden TA, eds. Obesity: theory and therapy. 2nd Ed. New York: Raven Press, 1993:1-10.
  3. Fantino M, Cabanac M. Body weight regulation with a proportional hoarding response in the rat. Physiol Behav 1980; 24:939-942.
  4. com, http://ajrin.com/2017/07/11/yo-yo-efekt-zasto-djete-zapravo-ne-djeluju/, 11.07. 2017.
  5. youtube.com, Disordered eating, https://www.youtube.com/watch?v=s5mujgdy8qo, 14.03.2016.
  6. Polivy J, Zeidin SB, Herman CP, Beal Al, Food restriction and binge eating: a study of former prisoners of war. J Abnorm Psychol1994; 103:409-411.
  7. Pirke KM, Ploog D. Biology of human starvation. In: Beaumont PJV, Burrows GD, Casper RC, eds. Handbook of earing disorders: Part I. Anorexia and bulimia nervosa. New York: Elsevier, 1987:79-102.
  8. http://river-centre.org/effects-starvation-behavior-implications-dieting-eating-disorders/, Posjećeno 20.08.2017.