Naša osjetila pomažu nam da već od rođenja u vanjskom svijetu pronalazimo i odabiremo ono što je dobro za nas. Pazimo da iz svog okruženja za sebe uzmemo ono što nam je u tom trenutku potrebno, da to sažvačemo, učinimo dijelom sebe i odbacimo neiskoristive ostatke. Kako u iskustvima, tako i u hrani. I kada je organizam zdrav, ovaj proces se samostalno regulira na nesvjesnom planu. Baš kao i životinje, i ljudi imaju „osjećaj za adekvatnu dijetu“ koji je genetski programiran (S. Ginger, „Umjetnost kontakta“, 1995.).
No ponekad, zbog deprivacije u emotivnom zadovoljenju, dolazi do takozvanih preskoka, kreativnih adaptacija, kada hrana i odnos prema njoj kompenziraju i naš odnos prema okolini, kao i prema nama samima. A potom ga često i odražavaju.
Najlakše to možemo objasniti i približiti putem geštalt ciklusa, načina na koji u Gestalt terapiji promatramo proces kontaktiranja pojedinca s okolinom, odnosno načina na koji posežemo prema njoj kako bi namirili svoje potrebe.
Ukoliko je funkcioniranje zdravo, promjena u kontakt ciklusu (posezanju) nema. I ciklusi se repetitivno slažu i razlažu, ovisno kako se koja potreba javlja. Na isti način kako uzmimo hranu, imamo potrebu i da posegnemo za zagrljajem, lijepom riječju i sigurnošću. No, postoje i oni trenuci kada se neka od potreba ne može zadovoljiti na željeni način.
Primjerice, kada se u trenutku trenutku posezanja za izvorom hrane jako opečemo na ploču za kuhanje. Ukoliko se to dogodi više puta, više ne posežemo, no glad ostaje. Pa da bismo preživjeli, pronalazimo drugi način da ju utažimo. Dozivanjem roditelja, plačom, pronalaskom drugog izvora hrane… Na taj način ciklus kontaktiranja se transformira, odnosno kreativno prilagođava putem prekida i promjene, pokušavajući zadovoljiti potrebu na neke druge načine.
Na isti način i želju za utjehom i zagrljajem možemo zamijeniti sa odlaskom u zagrljaj hrane. No, ponavljanje načina koji nam je u prošlosti pomogao da ‘preživimo’, u kasnijim vremenima može postati izvor nezadovoljstva i frustracija. Zamjena zagrljaja ili poljupca zalogajem, izbjegavanje kontakta da bismo izbjegli povredu, odustajanje od sebe da bismo bili prihvaćeni neki su od oblika mnogobrojnih društvenih prilagodbi na koje kao pojedinci pristajemo u životu… sve to možemo vidjeti i u našem odnosu sa hranom. Što u konačnici i nije nužno loš izbor kada boravimo u emotivno nepodržavajućoj okolini. No, kada prekomjereno (ili nedostatno) uzimanje hrane uzrokuje dodatni emocionalni i društveni jaz, ono poziva da pogledamo što se događa i potražimo pomoć.
*Svjesno jedenje (engl. Mindful Eating) praksa je koja potiče da se u potpunosti posvetimo procesu hranjenja čime vraćamo svom tijelu zdravlje i prirodan oblik. Nastala je iz koncepta svjesnosti (eng. mindfulness) čije se korištenje pokazalo kao uspješan način preveniranja modernih bolesti današnjice; depresije i anksioznih napada. I jedni i drugi često vode ka nesvjesnom prejedanju pa onda i ka višku kilograma na našem tijelu.
Ovakva prisutnost u procesu blagovanja omogućuje nam da upoznamo svoje emotivne obrasce, uravnotežimo odnos prema hrani, a da i dalje uživamo u hrani, vraćajući svome tijelu prirodan oblik. “Svjesnom” praksom sigurno i postupno dovodimo svoj organizam u ravnotežu i ta promjena je postojana i stabilna.