Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

Zašto vraćamo prijašnju težinu nakon što završimo s nekim dijetnim režimom? Dva su pojašnjenja koja nam mogu pružiti odgovor na ovo, uvijek prisutno pitanje.

Prvo pojašnjenje je ‘desenzitizacijske naravi’, povezano sa slabljenjem osjećaja naših osobnih granica, što i koliko propustiti kroz njih. Odlaskom na dijetu u kojoj slijedimo izvanjska (tuđa) pravila, bez prethodne provjere koliko su ona u skladu s nama i našim potrebama, dolazimo do toga da gubimo vlastiti osjećaj za mjeru, da sami vježbamo svoj ‘prehrambeni mišić’ što i u kolikoj mjeri je dobro za nas. Kao što smo se kao djeca oslanjali na preporuke i naputke roditelja, što, kako i na koji način jesti, tako i u starijim godinama te iste naputke zamjenjujemo pravilima drugih, ‘sekundarnih roditelja’; različitih časopisa, emisija, knjiga sa različitim dijetama, principima i protokolima ‘koji bolje znaju od nas’.

Bivajući tako u sistemu u kojem ne vježbamo osjećanje svojih granica, već kroz njih bez prethodne provjere primamo nove vanjske naputke što je dobro, a što nije za nas, još više gubimo kapacitet za našu mjeru što nam uistinu treba. A najčešće, naše tijelo je ono koje nam je u tom procesu najbolji učitelj i pomagač. Poput djeteta koje se tek uči hodati, postavljanje u hodalicu nudi mu brojne mogućnosti. Ono je pokretnije, može dohvatiti stvari koje do nedavno nije moglo, radijus kretanja mu je daleko širi. No, što kada dijete maknemo iz hodalice? Ono i dalje ne zna hodati. Mišići njegovih nogu su i dalje nerazvijeni, možda i oslabljeni, kao i njegova motorika koja nije imala priliku da se razvije. ‘Skidanje’ s dijete često donosi sličan epilog.

Drugo pojašnjenje nameće se preko naše potrebe za kontaktom. Na dijetu često krećemo s mržnjom prema svom tijelu (sebi) jer nismo prihvaćeni od drugih. Zapravo, to su često ljutnja i odbacivanje koje bi željeli uputiti prema svojoj okolini koja nas ne prihvaća različitima, no kako za to nemamo snage, transferiramo tu energiju natrag prema sebi, putem autodestrukcije. Nju koristimo kao mehanizam kako bi opet bili prihvaćeni, no ovaj puta odbacivanjem nas samih.

Jer, dijete nema problem sa svojim izgledom dok ga na izgled ne upozori neki značajni drugi. Roditelji, školski kolege, pa čak i vrtički prijatelji. A ono što je esencijalno za sve nas je ljudski kontakt. Bez njega nema života. Paradoksalno, ono što se tada događa sa nama jest da odbacivanjem hrane (u restriktivnim dijetama), simbolički odbacujemo (da bi smo emotivno preživjeli) i sve naše odnose i kontakte u kojima se osjećamo neprihvaćenima. Oslanjajući se samo na sebe i svoje emotivne resurse.

Kada konačno postignemo željeni izgled; vitko tijelo i željenu kilažu, počinjemo se osjećati prihvaćenima i počinjemo se sviđati sami sebi. Počinje se ponovno javljati i želja za kontaktom/želja za životom, a kako u našem slučaju hrana jeste život, manifestacija kontakta, tako opet i posežemo za njom. Tada si ugađamo na različite načne, „vidimo se“, dajemo si užitak, jer smo toliko bili odsječeni od života i kontakta sa svojim potrebama, da su nam oni prijeko potrebni, često i u prekomjernoj količini.

Kada promotrimo odnos prema dijetama na ovakav način, dolazimo do pozicije u kojoj možemo vidjeti kako promjena našeg vanjskog izgleda kreće iz naše nutrine, iz ljubavi i  prihvaćanja. Kao i to da je naš tjelesni izgled često rezultat unutrašnjih procesa i iskustava na granici ja/okolina, a ne jednostrane nutritivne i kalorijske restrikcije.

Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

Takve da jedno isključuje drugo.

Prejedamo se onda kada nismo svjesni koliko toga unosimo i koliko toga nam treba. Prejedamo se kada smo anksiozni (boravak u budućnosti), ali i kada smo depresivni (boravak u prošlosti). Jer, u tim trenucima pažnja nam je usmjerena ka nečemu drugom. A znanstveno je dokazano da, kada je u pitanju fokus, ‘multitasking’ je neizvediv. Da istodobno možemo obratiti pozornost na dvije ili više stvari, mogli bismo vidjeti i u isto vrijeme sve prizore u Gestalt slikama.

Poput primjerice ove ispod:

Gestalt iluzija

Ljudski um teži za pojednostavljenjem i ujedinjenjem. I svi oni, isticao je često F. Perls (jedan od osnivača Gestalt psihoterapije), koji smatraju kako se mogu koncentrirati na nekoliko stvari istodobno, zapravo brzo prelaze s jedne stvari na drugu, imajući dojam kako borave na svima istodobno.

Smatrajući kako istodobno možemo jesti i gledati televiziju, oboje čineći s jednakom pozornošću, zapravo je iluzija. Ili se u potpunosti nećemo moći posvetiti filmu, ili pak hrani.

Ne obazirući se na senzacije i svjesnost koja nam pristiže od našeg organizma dovodimo se u situaciju da u sebe često unesemo previše hrane, a ponekad i one koja nije dobra za nas, jer kada nismo prisutni u procesu hranjenja utišavamo one primordijalne osjete koji nam kazuju i poručuju što nam u tom trenutku treba, što je dobro za nas, a što nije.

Jedan od načina na koje se brzo vraćamo u ‘ovdje i sada’ te učinkovito započinjemo proces svjesnog blagovanja je miris hrane. To je i jedan od načina na koje u terapiji postupamo u umirenju paničnih napada, iz kojih se u sadašnjost vraćamo se i s drugim osjetilima, poput, dodira i vida.

Nije bez veze ni to da je osjet mirisa jedan od najstarijih osjeta formiranih u ljudskom organizmu. Smješten je i u najstarijem dijelu mozga, limbičkom sustavu.

Naši roditelji (i njihovi roditelji) često na hrani nisu imali deklaracije i datume isteka trajanja jaja, brašna, mesa. No, jako bi dobro znali kada im je istekao ‘rok trajanja’. Jednostavno bi pomirisali i osjetili je li hrana dobra za njih ili ne.

Miris je jedno od glavnih i najupečatljivijih osjetila. Povezan je direktno s osjećajima i emocijama – za razliku od vida i sluha. Razlog je u tome što su receptori mirisa direktno povezani s limbičkim sustavom, najstarijim i najprimitivnijim dijelom mozga. Funkcije limbičkog sustava su emocija, motivacija, povezanost ponašanja i autonomnih funkcija (Enciklopedija.hr). Usporedna istraživanja pokazala su da zdrav limbički sustav sudjeluje u svrhovitom usmjeravanju nagona, regulaciji viših oblika emocionalnog ponašanja (afekti i motivacije) te autonomnih i endokrinih funkcija. Limbički sustav odgovoran je za preživljavanje. Koliko puta znamo čuti ili kazati „Ne miriše mi na dobro.”?

Pojednostavljeno, što više koristimo svoje osjetilo mirisa u blagovanju, manje ćemo se prejedati i manje ćemo jesti onu hranu koja je štetna za naš organizam. Mirisanjem jela prije blagovanja smirujemo svoje misli, a s njima i brzinu hranjenja. Tako jedemo puno umjerenije, unoseći samo onoliko koliko tijelu i treba.

Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

Gestalt kontakt ciklus je koncept koji pojašnjava kako funkcioniraju ljudska bića. Jedan je od temeljnih koncepata Gestalt psihoterapije i načina putem kojeg psihoterapeuti diljem svijeta rade sa svojim klijentima kako bi ostvarili što veću kvalitetu življenja. Kao takav primjenjiv je i na poremećaje u prehrani. Štoviše, vjerojatno nema boljeg opisa Gestalt kontakt ciklusa nego upravo u tom esencijalnom procesu potražnje za hranom. Jer, kao što je hrana život, tako i Gestalt kontakt ciklus prikaz komunikacije sa životom. To je prikaz načina na koji se odvija život, načina na koji pričamo s okolinom i iz nje potražujemo ono što nam treba, upravo da bi smo živjeli u punom smislu.

Sada kada smo to pojasnili možemo krenuti na negov prikaz. Jer, uvažavanje svih elemenata Gestalt ciklusa dovodi nas na mjesto s kojeg je moguće zacijeliti i one najdublje boli.

Gestalt kontakt ciklus

Svaki kontakt ciklus počinje sa senzacijom, odnosno osjećanjem neke potrebe. U našem slučaju, senzacije u želucu. I ukoliko ciklus ide neometano, dolazi do svjesnosti o kojoj potrebi se radi. U našem slučaju, gladi. Nakon što osvjestimo o čemu se radi mobiliziramo svoju energiju kako bi i zadovoljili tu potrebu, te krenuli u posezanje, odnosno akciju i uzimanje hrane. Tada se događa kontakt sa izvorom potrebe, zadovoljenje potrebe, te potom povlačenje od izvora potrebe i naposlijetku (plodna) praznina kao kraj ciklusa, ali i mjesto na kojem se nakon nekog vremena formira nova potreba.

Razni su načini na koje uvažavamo životni kontakt ciklus. Među najosnovnijima je oslanjanje na naša osjetila, no tu je i uvažavanje one plodne praznine koja nam omogućava priliku da uvijek iznova i nanova biramo ono što je najbolje za nas. U ovom slučaju, hranu i sve što je vezano za nju.

Poremećaji nastaju onda kada prekidamo proces življenja, raznim odvlačivačima pažnje, poput modernih komunikacijskih sprava, ali reakcijama na osobnim životne traume. I jedno i drugo stvara prekide u načinu na koji pričamo sa životom, pa se tako pretilost često pojavljuje kao simptom kojim nas tijelo poziva da obratimo pažnju na to što se događa u nama kako bi se ponovno vratili na put života, pa onda i zdravlja.

Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

Naša osjetila pomažu nam da već od rođenja u vanjskom svijetu pronalazimo i odabiremo ono što je dobro za nas. Pazimo da iz svog okruženja za sebe uzmemo ono što nam je u tom trenutku potrebno, da to sažvačemo, učinimo dijelom sebe i odbacimo neiskoristive ostatke. Kako u iskustvima, tako i u hrani. I kada je organizam zdrav, ovaj proces se samostalno regulira na nesvjesnom planu. Baš kao i životinje, i ljudi imaju „osjećaj za adekvatnu dijetu“ koji je genetski programiran (S. Ginger, „Umjetnost kontakta“, 1995.).

No ponekad, zbog deprivacije u emotivnom zadovoljenju, dolazi do takozvanih preskoka, kreativnih adaptacija, kada hrana i odnos prema njoj kompenziraju i naš odnos prema okolini, kao i prema nama samima. A potom ga često i odražavaju.

Najlakše to možemo objasniti i približiti putem geštalt ciklusa, načina na koji u Gestalt terapiji promatramo proces kontaktiranja pojedinca s okolinom, odnosno načina na koji posežemo prema njoj kako bi namirili svoje potrebe.

Ukoliko je funkcioniranje zdravo, promjena u kontakt ciklusu (posezanju) nema. I ciklusi se repetitivno slažu i razlažu, ovisno kako se koja potreba javlja. Na isti način kako uzmimo hranu, imamo potrebu i da posegnemo za zagrljajem, lijepom riječju i sigurnošću. No, postoje i oni trenuci kada se neka od potreba ne može zadovoljiti na željeni način.

Primjerice, kada se u trenutku trenutku posezanja za izvorom hrane jako opečemo na ploču za kuhanje. Ukoliko se to dogodi više puta, više ne posežemo, no glad ostaje.  Pa da bismo preživjeli, pronalazimo drugi način da ju utažimo. Dozivanjem roditelja, plačom, pronalaskom drugog izvora hrane…  Na taj način ciklus kontaktiranja se transformira, odnosno kreativno prilagođava putem prekida i promjene, pokušavajući zadovoljiti potrebu na neke druge načine.

Na isti način i želju za utjehom i zagrljajem možemo zamijeniti sa odlaskom u zagrljaj hrane.  No, ponavljanje načina koji nam je u prošlosti pomogao da ‘preživimo’, u kasnijim vremenima može postati izvor nezadovoljstva i frustracija. Zamjena zagrljaja ili poljupca zalogajem, izbjegavanje kontakta da bismo izbjegli povredu, odustajanje od sebe da bismo bili prihvaćeni neki su od oblika mnogobrojnih društvenih prilagodbi na koje kao pojedinci pristajemo u životu… sve to možemo vidjeti i u našem odnosu sa hranom. Što u konačnici i nije nužno loš izbor kada boravimo u emotivno nepodržavajućoj okolini. No, kada prekomjereno (ili nedostatno) uzimanje hrane uzrokuje dodatni emocionalni i društveni jaz, ono poziva da pogledamo što se događa i potražimo pomoć.

Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

„Nekoć su me tjerali da jedem… danas me tjeraju da stanem.“ U ovoj rečenici na koju sam neki dan naišla u sklopu sverastućeg vala Instagram citata,  kao da je sazdana sva problematika suvremene pretilosti i drugih prehrambenih poremećaja.

Jer, koliko god to teško bilo čuti svima onima koji djecu vole preko želudca – gubitak zdravog osjećaja za mjeru u hranjenju najčešće se događa se tijekom najranijih godina, kad imamo jako malo autonomije što, koliko i kada ćemo jesti.

Kao djeci, priprema nam se gotovo sve, od same hrane, pa do uvjeta u kojima ćemo jesti. Često smo tako izolirani i od samostalnog uzimanja hrane, ona nam se daje na žličicu i po mogućnosti smiksana, kako bi što manje trebali ulagati svoje energije u proces oko njenog izbora i prorade.

No, kada se uzme kao prirodan proces, ishrana nam omogućava da već od rođenja biramo u vanjskom svijetu ono što je dobro za naš rast. To je primarna potreba, smatrao je F. Perls koji  je isticao da se koncept može primijeniti i na nematerijalnu hranu: potrebna nam je afektivna, intelektualna pa i spiritualna hrana. Jer, tijekom cijelog našeg postojanja pazimo da iz svoje okoline uzmemo sve ono što nam je potrebno i što nam odgovara. Kao i sa hranom, naglasak je na izabiranju onog što nam posebno odgovara u svakom trenutku, kako bi to sažvakali, učinili dijelom sebe i pritom odbacili beskorisne ostatke.

Bitno je naglasiti da se taj proces u zdravom organizmu samostalno regulira nesvjesno. Pokazano je i to da bebe od godinu dana kada se ostave potpuno slobodne da borave ispred stola prepunog namirnica, nakon što prvih dana sebi udovolje sa različitim poslasticima, u roku od sedam dana spontano počnu birati uravnoteženu prehranu. Kao i životinje, i ljudi imaju osjećaj za ‘adekvatnu dijetu’ (lat. diaeta ← grč. díaita: način življenja) koji je genetski programiran, ali koji se postupno povlači pred zavisnim načinom života (Ginger, 1995.).

Rezultat svega toga jest da, izolirani od samostalnog procesa izbora, naposlijetku gubimo onaj osnovni osjećaj mjere za hranu. Što, kada, koliko, zašto. Kao i mišić koji ne vježbamo, tao i ovaj ‘hranidbeni mišić’ ne uspijeva se razviti ili pak održati svoju formu u kasnijim godinama života.

Promatrajući proces hranjenja kroz različite kuharice, vodiče, preporuke, pokrete… primijetila sam upravo značajno odsustvo svjesnosti i osluškivanja vlastitih potreba. Koliko je ovaj komad hrane dobar za mene? Jede li mi se upravo? Zašto mi se upravo to sad jede? Što želim od ovog komada kruha? Internalizirani setovi pravila prisutni u mnogobrojnim kuharskim i nutricionističkim suvremenim rješenjima, kao da i dalje iz njega brišu ono najbitnije, čovjeka. I odgovor na pitanje:

“Gdje sam ja u svemu tome?”

Od malih nogu, u mnogobrojnim kulturama, pa tako i kulturama prisutnima na području Mediterana i Balkana, hranjenje je išlo uz koncept ‘moranja’. Utiskivanje zalogaja bez mogućnosti vlastite prosudbe u najmlađim godinama, nastavljeno je podsvjesnim zapovjedima ‘moranja’ u zrelijim godinama. Često kao druga varijanta jedne te iste medalje. „Moram biti zdrav“, „Ne smijem prekrišiti pravilo“. Pa tako umjesto očeva i majki, figure u misiji utiskivanja jelovnika i zalogaja preuzimaju različiti ‘gurui zdravlja’, nudeći upravo ono na što je moderno društvo već dobro naviklo –  brzo rješenje u obliku formule ‘ovo je najbolje za vas’.

A hranjenje, kao i življenje, biva polagan proces. Ili uopće ne biva.

U geštalt psihoterapijskom pristupu jako je značajno pravo na vlastiti odabir, vlastitu različitost i davanje vlastitog značenja. Vrijednosti kojih u suvremenom društvu izuzetno manjka. McDonaldizacija društva, ili pak indoktriniranost dijetnih pristupa, nose tako svoje simptome, ponajviše u poremećajima hranjenja i zdravstvenim boljkama. Izuzimanje procijene prije, tijekom i poslije kontakta kako u psihološkom smislu, počinje se sve više osjećati i u onom socijalnom aspektu, pa tako i u tjelesnom.

Tko sam? Odakle dolazim? Gdje pripadam? Što želim? Samo je dio pitanja koja postavlja naše intuitivno biće prije kontakta. Kako sa hranom, tako i sa svime ostalim. Jer, ako je nešto dobro za nekog, ne znači da je i za mene. Ali i može biti.

Naposlijetku:

„Ja sam taj koji daje smisao svakom činu svog života i ako želim da se promijenim, promijenit ću se tako što ću postati jedan drugačiji ja, a ne tako što ću postati netko drugi.“

Arnold Beiser