Pet razloga zašto je terapija hranom dobra za nas

Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

Sjeckanje, mirisanje, kombiniranje mirisa, okusa, boja… Potpuno prisustvo okusa i mirisa može nam pružiti mir poput toplog zimskog zagrljaja. Jer, na kraju radnog dana to je upravo i ono što nam treba. Trenutak u kojem ne postoji ni prošlost i budućnost, već samo mir u „ovdje i sada“.

Polagani zvuk sjeckanja noža, mirisi koji se šire radnom plohom elementi su meditacije nakon koje slijedi još jedna – uživanje u ukusnom obroku. Strastveni kuhari već su odavna upoznati s terapijskom moći uranjanja u kulinarske aktivnosti, no unatrag nekoliko godina tzv. ‘kulinarska terapija’ sve više ulazi i u klinike za mentalno zdravlje, kao i urede psihoterapeuta. Koristi se kao dio tretmana različitih psiholoških stanja; depresije, anksioznosti, prehrambenih poremećaja, ADHD-a i ovisnosti.

Mnogo je psiholoških dobrobiti kuhanja i konzumiranja vlastitih obroka (samostalno ili u društvu), a ovdje ih donosim pet:

  1. Razvijanje osjetila mirisa, opipa, okusa i sitosti – glavnih sredstava za borbu protiv suvišnih kilograma.
  2. Upoznavanje naših fizioloških (i psiholoških) potreba – način na koji se odnosimo prema hrani može nam puno toga kazati o načinu na koji se odnosimo prema sebi.
  3. Upoznavanje sebe u odnosu prema drugima – način na koji jedemo govori nam i o načinu na koji konzumiramo društvena iskustva.
  4. Smirenost koju postižemo boraveći u sadašnjem trenutku.
  5. Osjećaj brige o sebi za naše cjelokupno biće.

O kulinarskoj terapiji još prije dvije godine pisala je autorica Linda Wasmer Andrews za Psychology Today ističući nutritivne prednosti obroka pripremljenog u vlastitoj radinosti ali i psihološkim prednostima tzv. „mindfulnessa“ (potpune svjesnosti) kao izuzetnog sredstva pomoći u smanjenju svakodnevnog stresa.

-Kuhanje koje prethodi blagovanju, ima moćno unutarnje nagrađujuće iskustvo. Posvećujući se u potpunosti tom trenutku ne premotavate prošle trenutke ili se brinete o budućim problemima, poručuje Wasmer Andrews, a praksu zajedničkog kuhanja kao mjesto istinske intimnosti promoviraju i bračni i obiteljski psihoterapeuti.

Julie Ohana, kulinarski terapeut, ističe i neke druge značajne dobrobiti ove terapije, poput prolaska kroz proces žalovanja.

-Posebice u žalovanju ova vrsta terapije može pomoći zbog svog senzornog iskustva. Kuhanje može pomoći osobi da procesuira žaljenje na jedan drugačiji način, pojašnjava Ohana.

Koliko je sam proces kuhanja shvaćen ozbiljno u znanstvenim krugovima govore i stručni članci koji se sve više i više proučavaju na ovu temu. Profesorice s odjela za psihologiju i neuro znanosti na sveučilištima Boston i Massachusetts, Donna Pincus i Susan Whitbourne istaknule su tako značaj pečenja kolača koje je povezano sa sveobuhvatnom dobrobiti pojedinca.

-Pečenje omogućava kreativno izražavanje, a na tu temu postoji mnoštvo literature o dobrobiti kreativnosti na cjelokupno stanje pojedinca, kazala je Pincus.

Također, pečenje kolača za druge može biti od pomoći pri izražavanju vlastitih emocija. Whitbourne, profesorica na odjelu za psihologiju i neuro znanosti Sveučilišta Massachusetts govori tako o značaju narodnog običaja donošenja hrane nekome nakon što mu je preminuo bližnji.

-Ponekad, kada nema riječi, hranom kao intimnom gestom možemo poručiti ono što osjećamo. A i postoji jedna simbolička vrijednost kada pečemo za druge, tada hrana za nas ima i fiziološki i emocionalni značaj, dodala je.

Izvori:

Minnesota eksperiment (Socijalnom isključenošću do izgladnjivanja)

Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., Gestalt psihoterapeut

Način na koji funcioniramo sa našim okružjem često manifestiramo i kompenziramo kroz naš odnos prema hrani. Ako trebamo podršku i pripadanje, a ne možemo ju dobiti, tražimo je na druge načine. Ako ne želimo pripadati – i to pokazujemo na različite načine. I naš odnos prema hrani služi kao emocionalni jezik kojim se izražavamo prema van.

U tom svjetlu promotrimo i jedan od najpoznatijih eksperimenata koji i danas, nakon više od 50 godina pruža bogato razumijevanje prehrambenih premećaja, bilo da se radi o prejedanju ili izgladnjivanju.

Minnesota eksperiment, eksperimentalna studija izvedena 1944. godine može se svrstati među jedne od najznačajnijih primjera efekata restriktivnih dijeta i gubitka kilograma na nečije ponašanje. Rezultati ove eksperimentalne studije objavljeni su 1950. godine, a autori su Ancel Keyes i njegovi kolege sa Sveučilišta u Minnesoti. U eksperiment je uključeno 36 mladih, fiziološki zdravih muškaraca koji su proučavani u restrikciji kalorijskog unosa tijekom razdoblja od šest mjeseci. Za studiju se prijavilo više od stotinu zainteresiranih, kao alternativa vojnoj službi. Radilo se o takozvanim ‘svjesnim protivnicima’ sudjelovanju u ratu i ratnom ubijanju. Zbog činjenice da kao takvi često nisu bili prihvaćeni od svojih obitelji i okoline, ovo je bio njihov doprinos domovini, no na drugi način.

Štoviše, odbacivanje okoline bilo je izuzetno jako. U jednom od intervjua sa sudionicima eksperimenta i članovima njihovih obitelji iznesen je tako podatak kako se, nakon što se jedan od ispitanika odlučio izjasniti kao svjesni protivnik rata, njegov otac osjetio toliko osramoćenim da je odlazio od susjeda do susjeda, ispričavajući se zbog svog sina svakom po naosob (1). Odaziv na jedan takav eksperiment, kao i njegovo izdržavanje do kraja, bio je način da se tada društveno odbacivani protivnici rata osjete ponovno prihvaćeni.

36 sudionika koji su odabrani bili su psihološki i fiziološki najkvalitetniji pojedinci, kao i najpredaniji  ciljevima eksperimenta. Ono što ovu studiju čini značajnom i danas jest da je mnogo iskustava sudionika studije isto kao i kod osoba s prehrambenim poremećajima, kao i kod nekih ljudi koji su prošli programe gubitka kilograma.

Tijekom prva tri mjeseca eksperimenta, volonteri su su jeli normalno pri čemu se detaljno proučavalo njihovo ponašanje, osobnost i uzorci hranjenja. Tijekom slijedećih šest mjeseci, muškarci su ograničeni na polovicu njihovog prethodnog uobičajenog kalorijskog unosa pri čemu su u tom periodu izgubili oko 25 posto svoje prethodne težine. Iako je studija opisana kao „studija poluizgladnjivanja“, bitno je imati na umu da je prepolovljavanje doze na pola od prethodne uobičajene količine ( na prosjek od oko 1570 kcal) točno nivo kalorijskog deficita korišten za definiranje „konzervativnih“ tretmana za pretilost (2). Nakon šest mjeseci gubitka kilograma uslijedila su tri mjeseca rehabilitacije, tijekom kojih su se muškarci postepeno oporavljali. Podgrupa je praćena gotovo devet mjeseci nakon što je započeto ponovno hranjenje i prikazani su rezultati za 32 sudionika. Četiri su se povukla iz eksperimenta. Oni koji su u njemu ostali do kraja iskusili su dramatične fiziološke, psihološke i društvene promjene. U većini slučajeva te promjene nastavile su se i tijekom rehabilitacije i faze oporavka, otežavajući njihovo svakodnevno funkcioniranje.

STAVOVI I PONAŠANJE POVEZANO SA HRANOM I JEDENJEM

Jedna od najistaknutijih promjena koja se pokazala kod sudionika studije bilo je dramatično povećanje u zaokupljenosti hranom. Koncentracija na njihove uobičajene druge dnevne aktivnosti bila im je izuzetno teška jer su se našli pod udarom neprekidnih misli o hrani i jedenju. Tijekom faze poluizgladnjivanja, hrana je postala njihova glava tema razgovora, o njoj se čitalo ili pak sanjarilo. Skale su pokazale i to kako su se kod muškaraca javljale sve učestalije misli o hrani, tako je i jenjavao interes za seksualnom i drugom aktivnošću tijekom dana.

Kako je izgladnjivanje napredovalo, pisao je Keys u svom izvješću, povećao se broj ljudi koji su se igrali sa svojom hranom, uzimali su svoju hranu iz blagovaonica i polagano ju jeli u svojim sobama. Pri kraju tog šestomjesečnog perioda svoje obroke su jeli po dva sata, u uspredbi od nekoliko minuta koliko im je bilo potrebno za obrok na početku. Kuharice, meniji i informacije o proizvodnji hrane na reklamnim listićima postali su izuzetno interesantni mnogim sudionicima koji prethodno nisu imali nikakakvog ili jako malo interesa. Osim čitanja kuharica i sakupljanja recepata, neki od sudionika su počeli sakupljati čajnike, tanjuriće i drugi kuhinjski pribor. Ali i stvari koje se nisu ticale hrane, poput starih knjiga, rabljene odjeće… Jedan od njih je počeo preturati i kante za smeće. Bitno je napomenuti kako je stvaranje kojekakvih zaliha stvari primjećeno je i kod izgladnjelih osoba koje boluju od anoreksije, ali i kod štakora kojima je bila uskraćivana hrana (3).

Sudionici su radili jako puno planiranja oko svoje konzumacije hrane, zahtjevali da im se ona servira vruća, jako zasoljena i začinjena, a povećali su i konzumaciju kave i čaja. Toliko, da su na kraju uveli ograničenja na devet šalica dnevno. Žvakanje žvakaćih guma postalo je toliko ekscesivno pa su i tu uvedena ograničenja, nakon što su otkrili da je jedan sudionik žvakao i do 40 paketića žvakaćih guma dnevno. Tijekom 12 tjedana faze ponovnog hranjenja većina ovih vrsta stavova i ponašanja kod sudionika se nastavila.

TEŽNJA ZA PREJEDANJEM – TEŽNJA ZA KONTAKTOM

Tijekom faze restriktivnog hranjenja svi sudionici su osjećali povećanu glad, a pojedinci nisu mogli izdržati to iskustvo pri čemu bi se slamali i kretali u prejedanje. Nakon što bi se prejeli, sve bi priznali, pri čemu bi prema sebi osjećali jako veliku odbojnost i prijekor. Jedan od sudionika je tijekom tog perioda razvio cikluse prejedanja i povraćanja zbog čeka je morao napustiti eksperiment.

Nakon što je faza restrikcije završila, u fazi ponovnog hranjenja većina sudionika je izgubila kontrolu nad apetitom i počela jesti bez prestanka. I nakon 12 tjedana hranjenja, imali su povećanu glad odmah nakon konzumacije većeg obroka. Dnevni unosi pojedinaca iznosili su tad od 8 do 10 tisuća kalorija, i dok se većini stanje normaliziralo nakon pet mjeseci, pojedincima se takvo stanje prejedanja nastavilo.

Faktori koji su razlikovali one kojima se hranjenje normaliziralo od onih koji su nastavili ekstenzivno jesti tada nisu razlučeni. No, uzimajući današnje psihoterapijsko iskustvo i nalaze, korelaciju dugotrajne socijalne isključenosti sa količinom prejedanja treba uzeti u obzir (4).

Jedan od sudionika eksperimenta u svom dnevniku 24. travnja 1945. godine je napisao:

-Počinjem se izolirati od drugih subjekata koji razvijaju različite vrste čudnih ponašanja, čini se da svi gube svoje interpersonalne vještine, a izgladnjivanje je na manje od pola puta (5).

Proces (ne)hranjenja kao manifestacija/rekreacija socijalnog kontakta u ovom opisu izrazito dolazi do izražaja, a značajni su i podaci jedne studije provedene nad nekadašnjim zarobljenicima rata. Odnosno, u razlici odnosa prema hrani koji su imali zatočenici u Drugom svjetskom ratu te ratni veterani koji nisu prošli proces zatočeništva, odnosno proces socijalne izolacije. Nekadašnji zatočenici su tako tijekom ratnog zatočeništva izgubili u prosjeku oko 10.5 kilograma, a poslije su imali i veću učestalost prejedanja (potreba za socijalnim kontaktom) od veterana koji nisu prošli taj proces (6).

Kada su u pitanju rezultati Minnesota eksperimenta, usprkos tome što se netko prejedao više, a netko manje, među glavnim zaključcima te studije je kako se kod svih sudionika razvilo prejedanje koje se nastavilo i mjesecima nakon što su imali normaliziran pristup hrani. Na te nalaze naslanja se i danas velik broj istraživanja koji ukazuje da česti korisnici dijeta  prakticiraju kompenzaciju u hranjenju sličnu prejedanju koje se primjećuje u prehrambenim poremećajima.

Međutim, bitno je naglasiti i to da sudionici Minnesota eksperimenta u narednim mjesecima ponovnog hranjenja nisu otišli u potpunu pretilost. Prosječno, udebljali su se deset posto od svoje prosječne težine,  no onda im je težina u narednih šest mjeseci opala na težinu s kojom su krenuli u eksperiment.

Ti rezultati su drugačiji od rezultata današnjih restriktivnih dijeta, gdje osobe ulaze u tzv. začarani krug gubitka i povratka kilograma, kao i prekomjernog debljanja nakon dijete. Ono što može pojasniti taj proces jest i razlika u društvenoj prihvaćenosti sudionika eksperimenta koji su po završetku u američkom društvu dočekani kao nacionalni junaci (1). Štoviše, godinama nakon završetka eksperimenta održavali su godišnje sastanke i bili ponosni na sve što su napravili. S osjećajem društvenog prihvaćanja i njihova potreba za prejedanjem mogla se povući, jer su emotivno zadovoljenje dobili na drugi način.

Ono što sudionike eksperimenta razlikuje od pojedinaca koji odlaze na restriktivne dijete jest što ponovnim vraćanjem kilograma nakon dijete najčešće se osjećaju/bivaju ponovno socijalno isključeni zbog svog neuspjeha pri čemu ulaze u začarani kruh izgladnjivanja i prejedanja, ili pak samo prejedanja.

EMOCIONALNE PROMJENE I PROMJENE U OSOBNOSTI

Iako su sudionici bili psihološki zdravi pojedinci prije testiranja, štoviše njihova psiho-biološka izdržljivost bila je i više od one u općoj populaciji, većina ih je primjetila značajno emocionalno pogoršanje tijekom perioda izgladnjivanja, a koje im je otežavalo normalno funkcioniranje. Depresija, promjene raspoloženja, iritabilnost i česti ispadi ljutnje, apatija, nervoza, dio su promjena sa kojima su se susreli. Dvojica sudionika razvila su i poremećaje psihotičnih razmjera. Tijekom perioda ponovnog hranjenja emocionalna uznemirenost nije nestala već se nastavila tijekom narednih tjedana, u kojima su pojedini sudionici postali još više depresivni, negativni, ili pak nervozni. Jedan od njih u tom procesu odrezao si je tri prsta kako bi izišao iz eksperimenta.

Seksualni interes također je drastično smanjen kod sudionika. Gledano kroz manifestaciju kontakta zanimljivi su tako zaključci koje u svojoj iznosi A.H. Crips kazujući kako je Anorexia nervosa zapravo prilagođavajući poremećaj u smislu da smanjuje seksualne interese za koje se adolescent u tom trenutku ne osjeća spremnim. (Crisp AH. Anorexia nervosa: let me be. London: Academic Press, 1980.). U želji da izbjegne socijalni kontakt, adolescent izbjegava i kontakt sa hranom.

ZNAČAJ MINNESOTA EKSPERIMENTA DANAS

Mnogi simptomi poremećaja anorexia nervosa i bulimia nervosa su zapravo rezultat izgladnjivanja (7).

I oni nisu ograničeni samo na hranu i težinu, već na sva područja psihološkog i društvenog funkcioniranja. Studija pokazuje kako ljudska bića kada su izgladnjivana postaju sve više orijentirana prema hrani i kako druge težnje bitne za održavanje vrste (poput društvenog i seksualnog funkcioniranja) postaju podređene primarnom porivu prema hrani.

Minnesota eksperiment testira popularan stav da je tjelesna težina lako promjenjiva uz ‘samo malo volje’.

 

Prilagođeno od:

  1. http://river-centre.org/effects-starvation-behavior-implications-dieting-eating-disorders/, Posjećeno 20.08.2017.

 

Izvori:

  1. Pioneer Press, http://www.twincities.com/2014/11/15/70-years-ago-the-minnesota-starvation-experiment-changed-lives/, 15.11.2014.
  2. Stunkard Aj. Introduction and overview. In: Stunkard Aj, Wadden TA, eds. Obesity: theory and therapy. 2nd Ed. New York: Raven Press, 1993:1-10.
  3. Fantino M, Cabanac M. Body weight regulation with a proportional hoarding response in the rat. Physiol Behav 1980; 24:939-942.
  4. com, http://ajrin.com/2017/07/11/yo-yo-efekt-zasto-djete-zapravo-ne-djeluju/, 11.07. 2017.
  5. youtube.com, Disordered eating, https://www.youtube.com/watch?v=s5mujgdy8qo, 14.03.2016.
  6. Polivy J, Zeidin SB, Herman CP, Beal Al, Food restriction and binge eating: a study of former prisoners of war. J Abnorm Psychol1994; 103:409-411.
  7. Pirke KM, Ploog D. Biology of human starvation. In: Beaumont PJV, Burrows GD, Casper RC, eds. Handbook of earing disorders: Part I. Anorexia and bulimia nervosa. New York: Elsevier, 1987:79-102.
  8. http://river-centre.org/effects-starvation-behavior-implications-dieting-eating-disorders/, Posjećeno 20.08.2017.

Yo-yo efekt – zašto dijete zapravo ne djeluju

Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

Zašto vraćamo prijašnju težinu nakon što završimo s nekim dijetnim režimom? Dva su pojašnjenja koja nam mogu pružiti odgovor na ovo, uvijek prisutno pitanje.

Prvo pojašnjenje je ‘desenzitizacijske naravi’, odnosno slabljenjem osjećaja naših osobnih granica, što i koliko propustiti kroz njih. Odlaskom na dijetu u kojoj slijedimo izvanjska (tuđa) pravila, bez prethodne provjere koliko su ona u skladu s nama i našim potrebama, dolazimo do toga da gubimo vlastiti osjećaj za mjeru, da sami vježbamo svoj ‘prehrambeni mišić’ što i u kolikoj mjeri je dobro za nas. Kao što smo se kao djeca oslanjali na preporuke i naputke roditelja, što, kako i na koji način jesti, tako i u starijim godinama te iste naputke zamjenjujemo pravilima drugih, ‘sekundarnih roditelja’, različitih časopisa, emisija, knjiga sa različitim dijetama, principima i protokolima ‘koji bolje znaju od nas’.

Bivajući tako u sistemu u kojem ne vježbamo osjećanje svojih granica, već preko njih bez prethodne provjere primamo nove vanjske naputke što je dobro, a što nije za nas, još više gubimo kapacitet za našu mjeru što nam uistinu treba. A najčešće, naše tijelo je ono koje nam je u tom procesu najbolji učitelj i pomagač. Poput djeteta koje se tek uči hodati, postavljanje u hodalicu nudi brojne mogućnosti. Ono je pokretnije, može dohvatiti stvari koje do nedavno nije moglo, radijus kretanja mu je daleko širi. No, što kada dijete maknemo iz hodalice? Ono i dalje ne zna hodati. Mišići njegovih nogu su i dalje nerazvijeni, možda i oslabljeni, kao i njegova motorika koja nije imala priliku da se razvije. ‘Skidanje’ s dijete često donosi sličan epilog.

Drugo pojašnjenje nameće se preko naše potrebe za kontaktom. Na dijetu često krećemo s mržnjom prema svom tijelu (sebi) jer nismo pihvaćeni od drugih. Zapravo, to su često ljutnja i odbacivanje koje bi željeli uputiti prema svojoj okolini koja nas ne prihvaća različitima, no kako za to nemamo snage, transferiramo tu energiju natrag prema sebi, putem autodestrukcije. Nju koristimo kao mehanizam kako bi opet bili prihvaćeni, no ovaj puta odbacivanjem nas samih.

Jer, dijete nema problem sa svojim izgledom dok ga na izgled ne upozori neki značajni drugi. Roditelji, partner, školski kolege, pa čak i vrtički prijatelji. A ono što je esencijalno za sve nas je ljudski kontakt. Bez njega nema života. Paradoksalno, ono što se tada događa sa nama jest da odbacivanjem hrane (u restriktivnim dijetama), simbolički odbacujemo (da bi smo emotivno preživjeli) i sve naše odnose i kontakte u kojima se osjećamo neprihvaćenima. Oslanjajući se samo na sebe i svoje emotivne resurse.

Kada konačno postignemo željeni izgled; vitko tijelo i željenu kilažu, počinjemo se osjećati prihvaćenima i počinjemo se sviđati sami sebi. Počinje se ponovno javljati i želja za kontaktom/želja za životom. A hrana jeste život, manifestacija kontakta. Tada si ugađamo, „vidimo se“, dajemo si užitak, jer smo toliko bili odsječeni od života, kontakta (odnosa i ljudi), da nam je on prijeko potreban, često i u prekomjernoj količini.

Kada promotrimo odnos prema dijetama na ovakav način, dolazimo do pozicije u kojoj možemo vidjeti  kako promjena našeg vanjskog izgleda kreće iz naše nutrine, iz ljubavi i  prihvaćanja. Kao i to da je naš tjelesni izgled često rezultat unutrašnjih procesa ali i iskustava na granici ja/okolina.

Kakve veze imaju prejedanje i miris?

Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

Takve da jedno isključuje drugo.

Prejedamo se onda kada nismo svjesni koliko toga unosimo i koliko toga nam treba. Prejedamo se kada smo anksiozni (boravak u budućnosti), ali i kada smo depresivni (boravak u prošlosti). Jer, u tim trenucima pažnja nam je usmjerena ka nečemu drugom. A znanstveno je dokazano da, kada je u pitanju fokus, ‘multitasking’ je neizvediv. Da istodobno možemo obratiti pozornost na dvije ili više stvari, mogli bismo vidjeti i u isto vrijeme sve prizore u Gestalt slikama.

Poput primjerice ove ispod:

Gestalt iluzija

Ljudski um teži za pojednostavljenjem i ujedinjenjem. I svi oni, isticao je često F. Perls (jedan od osnivača Gestalt psihoterapije), koji smatraju kako se mogu koncentrirati na nekoliko stvari istodobno, zapravo brzo prelaze s jedne stvari na drugu, imajući dojam kako borave na svima istodobno.

Smatrajući kako istodobno možemo jesti i gledati televiziju, oboje čineći s jednakom pozornošću, zapravo je iluzija. Ili se u potpunosti nećemo moći posvetiti filmu, ili pak hrani.

Ne obazirući se na senzacije i svjesnost koja nam pristiže od našeg organizma dovodimo se u situaciju da u sebe često unesemo previše hrane, a ponekad i one koja nije dobra za nas, jer kada nismo prisutni u procesu hranjenja utišavamo one primordijalne osjete koji nam kazuju i poručuju što nam u tom trenutku treba, što je dobro za nas, a što nije.

Jedan od načina na koje se brzo vraćamo u ‘ovdje i sada’ te učinkovito započinjemo proces svjesnog blagovanja je miris hrane. To je i jedan od načina na koje u terapiji postupamo u umirenju paničnih napada, iz kojih se u sadašnjost vraćamo se i s drugim osjetilima, poput, dodira i vida.

Nije bez veze ni to da je osjet mirisa jedan od najstarijih osjeta formiranih u ljudskom organizmu. Smješten je i u najstarijem dijelu mozga, limbičkom sustavu.

Naši roditelji (i njihovi roditelji) često na hrani nisu imali deklaracije i datume isteka trajanja jaja, brašna, mesa. No, jako bi dobro znali kada im je istekao ‘rok trajanja’. Jednostavno bi pomirisali i osjetili je li hrana dobra za njih ili ne.

Miris je jedno od glavnih i najupečatljivijih osjetila. Povezan je direktno s osjećajima i emocijama – za razliku od vida i sluha. Razlog je u tome što su receptori mirisa direktno povezani s limbičkim sustavom, najstarijim i najprimitivnijim dijelom mozga. Funkcije limbičkog sustava su emocija, motivacija, povezanost ponašanja i autonomnih funkcija (Enciklopedija.hr). Usporedna istraživanja pokazala su da zdrav limbički sustav sudjeluje u svrhovitom usmjeravanju nagona, regulaciji viših oblika emocionalnog ponašanja (afekti i motivacije) te autonomnih i endokrinih funkcija. Limbički sustav odgovoran je za preživljavanje. Koliko puta znamo čuti ili kazati „Ne miriše mi na dobro.”?

Pojednostavljeno, što više koristimo svoje osjetilo mirisa u blagovanju, manje ćemo se prejedati i manje ćemo jesti onu hranu koja je štetna za naš organizam. Mirisanjem jela prije blagovanja smirujemo svoje misli, a s njima i brzinu hranjenja. Tako jedemo puno umjerenije, unoseći samo onoliko koliko tijelu i treba.

Zašto nam se događa debljina i kakve ona veze ima sa životom

Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

Gestalt kontakt ciklus je koncept koji pojašnjava kako funkcioniraju ljudska bića. Jedan je od temeljnih koncepata Gestalt psihoterapije i načina putem kojeg psihoterapeuti diljem svijeta rade sa svojim klijentima kako bi ostvarili što veću kvalitetu življenja. Kao takav primjenjiv je i na poremećaje u prehrani. Štoviše, vjerojatno nema boljeg opisa Gestalt kontakt ciklusa nego upravo u tom esencijalnom procesu potražnje za hranom. Jer, kao što je hrana život, tako i Gestalt kontakt ciklus prikaz komunikacije sa životom. To je prikaz načina na koji se odvija život, načina na koji pričamo s okolinom i iz nje potražujemo ono što nam treba, upravo da bi smo živjeli u punom smislu.

Sada kada smo to pojasnili možemo krenuti na negov prikaz. Jer, uvažavanje svih elemenata Gestalt ciklusa dovodi nas na mjesto s kojeg je moguće zacijeliti i one najdublje boli.

 

Gestalt kontakt ciklus

 

Svaki kontakt ciklus počinje sa senzacijom, odnosno osjećanjem neke potrebe. U našem slučaju, senzacije u želucu. I ukoliko ciklus ide neometano, dolazi do svjesnosti o kojoj potrebi se radi. U našem slučaju, gladi. Nakon što osvjestimo o čemu se radi mobiliziramo svoju energiju kako bi i zadovoljili tu potrebu, te krenuli u posezanje, odnosno akciju i uzimanje hrane. Tada se događa kontakt sa izvorom potrebe, zadovoljenje potrebe, te potom povlačenje od izvora potrebe i naposlijetku (plodna) praznina kao kraj ciklusa, ali i mjesto na kojem se nakon nekog vremena formira nova potreba.

Razni su načini na koje uvažavamo životni kontakt ciklus. Među najosnovnijima je oslanjanje na naša osjetila, no tu je i uvažavanje one plodne praznine koja nam omogućava priliku da uvijek iznova i nanova biramo ono što je najbolje za nas. U ovom slučaju, hranu i sve što je vezano za nju.

Poremećaji nastaju onda kada prekidamo proces življenja, raznim odvlačivačima pažnje, poput modernih komunikacijskih sprava, ali reakcijama na osobnim životne traume. I jedno i drugo stvara prekide u načinu na koji pričamo sa životom, pa se tako pretilost često pojavljuje kao simptom kojim nas tijelo poziva da obratimo pažnju na to što se događa u nama kako bi se ponovno vratili na put života, pa onda i zdravlja.

Uvijek gladni, nikad ispunjeni – kada hrana postane emocija

Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

Naša osjetila pomažu nam da već od rođenja u vanjskom svijetu pronalazimo i odabiremo ono što je dobro za nas. Pazimo da iz svog okruženja za sebe uzmemo ono što nam je u tom trenutku potrebno, da to sažvačemo, učinimo dijelom sebe i odbacimo neiskoristive ostatke. Kako u iskustvima, tako i u hrani. I kada je organizam zdrav, ovaj proces se samostalno regulira na nesvjesnom planu. Baš kao i životinje, i ljudi imaju „osjećaj za adekvatnu dijetu“ koji je genetski programiran (S. Ginger, „Umjetnost kontakta“, 1995.).

No ponekad, zbog deprivacije u emotivnom zadovoljenju, dolazi do takozvanih preskoka, kreativnih adaptacija, kada hrana i odnos prema njoj kompenziraju i naš odnos prema okolini, kao i prema nama samima. A potom ga često i odražavaju.

Najlakše to možemo objasniti i približiti putem geštalt ciklusa, načina na koji u Gestalt terapiji promatramo proces kontaktiranja pojedinca s okolinom, odnosno načina na koji posežemo prema njoj kako bi namirili svoje potrebe.

Ukoliko je funkcioniranje zdravo, promjena u kontakt ciklusu (posezanju) nema. I ciklusi se repetitivno slažu i razlažu, ovisno kako se koja potreba javlja. Na isti način kako uzmimo hranu, imamo potrebu i da posegnemo za zagrljajem, lijepom riječju i sigurnošću. No, postoje i oni trenuci kada se neka od potreba ne može zadovoljiti na željeni način.

Primjerice, kada se u trenutku trenutku posezanja za izvorom hrane jako opečemo na ploču za kuhanje. Ukoliko se to dogodi više puta, više ne posežemo, no glad ostaje.  Pa da bismo preživjeli, pronalazimo drugi način da ju utažimo. Dozivanjem roditelja, plačom, pronalaskom drugog izvora hrane…  Na taj način ciklus kontaktiranja se transformira, odnosno kreativno prilagođava putem prekida i promjene, pokušavajući zadovoljiti potrebu na neke druge načine.

Na isti način i želju za utjehom i zagrljajem možemo zamijeniti sa odlaskom u zagrljaj hrane.  No, ponavljanje načina koji nam je u prošlosti pomogao da ‘preživimo’, u kasnijim vremenima može postati izvor nezadovoljstva i frustracija. Zamjena zagrljaja ili poljupca zalogajem, izbjegavanje kontakta da bismo izbjegli povredu, odustajanje od sebe da bismo bili prihvaćeni neki su od oblika mnogobrojnih društvenih prilagodbi na koje kao pojedinci pristajemo u životu… sve to možemo vidjeti i u našem odnosu sa hranom. Što u konačnici i nije nužno loš izbor kada boravimo u emotivno nepodržavajućoj okolini. No, kada prekomjereno (ili nedostatno) uzimanje hrane uzrokuje dodatni emocionalni i društveni jaz, ono poziva da pogledamo što se događa i potražimo pomoć.

Hrana: Kako smo izgubili osjećaj za mjeru

Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

„Nekoć su me tjerali da jedem… danas me tjeraju da stanem.“ U ovoj rečenici na koju sam neki dan naišla u sklopu sverastućeg vala Instagram citata,  kao da je sazdana sva problematika suvremene pretilosti i drugih prehrambenih poremećaja.

Jer, koliko god to teško bilo čuti svima onima koji djecu vole preko želudca – gubitak zdravog osjećaja za mjeru u hranjenju najčešće se događa se tijekom najranijih godina, kad imamo jako malo autonomije što, koliko i kada ćemo jesti.

Kao djeci, priprema nam se gotovo sve, od same hrane, pa do uvjeta u kojima ćemo jesti. Često smo tako izolirani i od samostalnog uzimanja hrane, ona nam se daje na žličicu i po mogućnosti smiksana, kako bi što manje trebali ulagati svoje energije u proces oko njenog izbora i prorade.

No, kada se uzme kao prirodan proces, ishrana nam omogućava da već od rođenja biramo u vanjskom svijetu ono što je dobro za naš rast. To je primarna potreba, smatrao je F. Perls koji  je isticao da se koncept može primijeniti i na nematerijalnu hranu: potrebna nam je afektivna, intelektualna pa i spiritualna hrana. Jer, tijekom cijelog našeg postojanja pazimo da iz svoje okoline uzmemo sve ono što nam je potrebno i što nam odgovara. Kao i sa hranom, naglasak je na izabiranju onog što nam posebno odgovara u svakom trenutku, kako bi to sažvakali, učinili dijelom sebe i pritom odbacili beskorisne ostatke.

Bitno je naglasiti da se taj proces u zdravom organizmu samostalno regulira nesvjesno. Pokazano je i to da bebe od godinu dana kada se ostave potpuno slobodne da borave ispred stola prepunog namirnica, nakon što prvih dana sebi udovolje sa različitim poslasticima, u roku od sedam dana spontano počnu birati uravnoteženu prehranu. Kao i životinje, i ljudi imaju osjećaj za ‘adekvatnu dijetu’ (lat. diaeta ← grč. díaita: način življenja) koji je genetski programiran, ali koji se postupno povlači pred zavisnim načinom života (Ginger, 1995.).

Rezultat svega toga jest da, izolirani od samostalnog procesa izbora, naposlijetku gubimo onaj osnovni osjećaj mjere za hranu. Što, kada, koliko, zašto. Kao i mišić koji ne vježbamo, tao i ovaj ‘hranidbeni mišić’ ne uspijeva se razviti ili pak održati svoju formu u kasnijim godinama života.

Promatrajući proces hranjenja kroz različite kuharice, vodiče, preporuke, pokrete… primijetila sam upravo značajno odsustvo svjesnosti i osluškivanja vlastitih potreba. Koliko je ovaj komad hrane dobar za mene? Jede li mi se upravo? Zašto mi se upravo to sad jede? Što želim od ovog komada kruha? Internalizirani setovi pravila prisutni u mnogobrojnim kuharskim i nutricionističkim suvremenim rješenjima, kao da i dalje iz njega brišu ono najbitnije, čovjeka. I odgovor na pitanje:

“Gdje sam ja u svemu tome?”

Od malih nogu, u mnogobrojnim kulturama, pa tako i kulturama prisutnima na području Mediterana i Balkana, hranjenje je išlo uz koncept ‘moranja’. Utiskivanje zalogaja bez mogućnosti vlastite prosudbe u najmlađim godinama, nastavljeno je podsvjesnim zapovjedima ‘moranja’ u zrelijim godinama. Često kao druga varijanta jedne te iste medalje. „Moram biti zdrav“, „Ne smijem prekrišiti pravilo“. Pa tako umjesto očeva i majki, figure u misiji utiskivanja jelovnika i zalogaja preuzimaju različiti ‘gurui zdravlja’, nudeći upravo ono na što je moderno društvo već dobro naviklo –  brzo rješenje u obliku formule ‘ovo je najbolje za vas’.

A hranjenje, kao i življenje, biva polagan proces. Ili uopće ne biva.

U geštalt psihoterapijskom pristupu jako je značajno pravo na vlastiti odabir, vlastitu različitost i davanje vlastitog značenja. Vrijednosti kojih u suvremenom društvu izuzetno manjka. McDonaldizacija društva, ili pak indoktriniranost dijetnih pristupa, nose tako svoje simptome, ponajviše u poremećajima hranjenja i zdravstvenim boljkama. Izuzimanje procijene prije, tijekom i poslije kontakta kako u psihološkom smislu, počinje se sve više osjećati i u onom socijalnom aspektu, pa tako i u tjelesnom.

Tko sam? Odakle dolazim? Gdje pripadam? Što želim? Samo je dio pitanja koja postavlja naše intuitivno biće prije kontakta. Kako sa hranom, tako i sa svime ostalim. Jer, ako je nešto dobro za nekog, ne znači da je i za mene. Ali i može biti.

Naposlijetku:

„Ja sam taj koji daje smisao svakom činu svog života i ako želim da se promijenim, promijenit ću se tako što ću postati jedan drugačiji ja, a ne tako što ću postati netko drugi.“

Arnold Beiser