Yo-yo efekt – zašto dijete zapravo ne djeluju

Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

Zašto vraćamo prijašnju težinu nakon što završimo s nekim dijetnim režimom? Dva su pojašnjenja koja nam mogu pružiti odgovor na ovo, uvijek prisutno pitanje.

Prvo pojašnjenje je ‘desenzitizacijske naravi’, odnosno slabljenjem osjećaja naših osobnih granica, što i koliko propustiti kroz njih. Odlaskom na dijetu u kojoj slijedimo izvanjska (tuđa) pravila, bez prethodne provjere koliko su ona u skladu s nama i našim potrebama, dolazimo do toga da gubimo vlastiti osjećaj za mjeru, da sami vježbamo svoj ‘prehrambeni mišić’ što i u kolikoj mjeri je dobro za nas. Kao što smo se kao djeca oslanjali na preporuke i naputke roditelja, što, kako i na koji način jesti, tako i u starijim godinama te iste naputke zamjenjujemo pravilima drugih, ‘sekundarnih roditelja’, različitih časopisa, emisija, knjiga sa različitim dijetama, principima i protokolima ‘koji bolje znaju od nas’.

Bivajući tako u sistemu u kojem ne vježbamo osjećanje svojih granica, već preko njih bez prethodne provjere primamo nove vanjske naputke što je dobro, a što nije za nas, još više gubimo kapacitet za našu mjeru što nam uistinu treba. A najčešće, naše tijelo je ono koje nam je u tom procesu najbolji učitelj i pomagač. Poput djeteta koje se tek uči hodati, postavljanje u hodalicu nudi brojne mogućnosti. Ono je pokretnije, može dohvatiti stvari koje do nedavno nije moglo, radijus kretanja mu je daleko širi. No, što kada dijete maknemo iz hodalice? Ono i dalje ne zna hodati. Mišići njegovih nogu su i dalje nerazvijeni, možda i oslabljeni, kao i njegova motorika koja nije imala priliku da se razvije. ‘Skidanje’ s dijete često donosi sličan epilog.

Drugo pojašnjenje nameće se preko naše potrebe za kontaktom. Na dijetu često krećemo s mržnjom prema svom tijelu (sebi) jer nismo pihvaćeni od drugih. Zapravo, to su često ljutnja i odbacivanje koje bi željeli uputiti prema svojoj okolini koja nas ne prihvaća različitima, no kako za to nemamo snage, transferiramo tu energiju natrag prema sebi, putem autodestrukcije. Nju koristimo kao mehanizam kako bi opet bili prihvaćeni, no ovaj puta odbacivanjem nas samih.

Jer, dijete nema problem sa svojim izgledom dok ga na izgled ne upozori neki značajni drugi. Roditelji, partner, školski kolege, pa čak i vrtički prijatelji. A ono što je esencijalno za sve nas je ljudski kontakt. Bez njega nema života. Paradoksalno, ono što se tada događa sa nama jest da odbacivanjem hrane (u restriktivnim dijetama), simbolički odbacujemo (da bi smo emotivno preživjeli) i sve naše odnose i kontakte u kojima se osjećamo neprihvaćenima. Oslanjajući se samo na sebe i svoje emotivne resurse.

Kada konačno postignemo željeni izgled; vitko tijelo i željenu kilažu, počinjemo se osjećati prihvaćenima i počinjemo se sviđati sami sebi. Počinje se ponovno javljati i želja za kontaktom/želja za životom. A hrana jeste život, manifestacija kontakta. Tada si ugađamo, „vidimo se“, dajemo si užitak, jer smo toliko bili odsječeni od života, kontakta (odnosa i ljudi), da nam je on prijeko potreban, često i u prekomjernoj količini.

Kada promotrimo odnos prema dijetama na ovakav način, dolazimo do pozicije u kojoj možemo vidjeti  kako promjena našeg vanjskog izgleda kreće iz naše nutrine, iz ljubavi i  prihvaćanja. Kao i to da je naš tjelesni izgled često rezultat unutrašnjih procesa ali i iskustava na granici ja/okolina.

Odgovori