Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut
„Nekoć su me tjerali da jedem… danas me tjeraju da stanem.“ U ovoj rečenici na koju sam neki dan naišla u sklopu sverastućeg vala Instagram citata, kao da je sazdana sva problematika suvremene pretilosti i drugih prehrambenih poremećaja.
Jer, koliko god to teško bilo čuti svima onima koji djecu vole preko želudca – gubitak zdravog osjećaja za mjeru u hranjenju najčešće se događa se tijekom najranijih godina, kad imamo jako malo autonomije što, koliko i kada ćemo jesti.
Kao djeci, priprema nam se gotovo sve, od same hrane, pa do uvjeta u kojima ćemo jesti. Često smo tako izolirani i od samostalnog uzimanja hrane, ona nam se daje na žličicu i po mogućnosti smiksana, kako bi što manje trebali ulagati svoje energije u proces oko njenog izbora i prorade.
No, kada se uzme kao prirodan proces, ishrana nam omogućava da već od rođenja biramo u vanjskom svijetu ono što je dobro za naš rast. To je primarna potreba, smatrao je F. Perls koji je isticao da se koncept može primijeniti i na nematerijalnu hranu: potrebna nam je afektivna, intelektualna pa i spiritualna hrana. Jer, tijekom cijelog našeg postojanja pazimo da iz svoje okoline uzmemo sve ono što nam je potrebno i što nam odgovara. Kao i sa hranom, naglasak je na izabiranju onog što nam posebno odgovara u svakom trenutku, kako bi to sažvakali, učinili dijelom sebe i pritom odbacili beskorisne ostatke.
Bitno je naglasiti da se taj proces u zdravom organizmu samostalno regulira nesvjesno. Pokazano je i to da bebe od godinu dana kada se ostave potpuno slobodne da borave ispred stola prepunog namirnica, nakon što prvih dana sebi udovolje sa različitim poslasticima, u roku od sedam dana spontano počnu birati uravnoteženu prehranu. Kao i životinje, i ljudi imaju osjećaj za ‘adekvatnu dijetu’ (lat. diaeta ← grč. díaita: način življenja) koji je genetski programiran, ali koji se postupno povlači pred zavisnim načinom života (Ginger, 1995.).
Rezultat svega toga jest da, izolirani od samostalnog procesa izbora, naposlijetku gubimo onaj osnovni osjećaj mjere za hranu. Što, kada, koliko, zašto. Kao i mišić koji ne vježbamo, tao i ovaj ‘hranidbeni mišić’ ne uspijeva se razviti ili pak održati svoju formu u kasnijim godinama života.
Promatrajući proces hranjenja kroz različite kuharice, vodiče, preporuke, pokrete… primijetila sam upravo značajno odsustvo svjesnosti i osluškivanja vlastitih potreba. Koliko je ovaj komad hrane dobar za mene? Jede li mi se upravo? Zašto mi se upravo to sad jede? Što želim od ovog komada kruha? Internalizirani setovi pravila prisutni u mnogobrojnim kuharskim i nutricionističkim suvremenim rješenjima, kao da i dalje iz njega brišu ono najbitnije, čovjeka. I odgovor na pitanje:
“Gdje sam ja u svemu tome?”
Od malih nogu, u mnogobrojnim kulturama, pa tako i kulturama prisutnima na području Mediterana i Balkana, hranjenje je išlo uz koncept ‘moranja’. Utiskivanje zalogaja bez mogućnosti vlastite prosudbe u najmlađim godinama, nastavljeno je podsvjesnim zapovjedima ‘moranja’ u zrelijim godinama. Često kao druga varijanta jedne te iste medalje. „Moram biti zdrav“, „Ne smijem prekrišiti pravilo“. Pa tako umjesto očeva i majki, figure u misiji utiskivanja jelovnika i zalogaja preuzimaju različiti ‘gurui zdravlja’, nudeći upravo ono na što je moderno društvo već dobro naviklo – brzo rješenje u obliku formule ‘ovo je najbolje za vas’.
A hranjenje, kao i življenje, biva polagan proces. Ili uopće ne biva.
U geštalt psihoterapijskom pristupu jako je značajno pravo na vlastiti odabir, vlastitu različitost i davanje vlastitog značenja. Vrijednosti kojih u suvremenom društvu izuzetno manjka. McDonaldizacija društva, ili pak indoktriniranost dijetnih pristupa, nose tako svoje simptome, ponajviše u poremećajima hranjenja i zdravstvenim boljkama. Izuzimanje procijene prije, tijekom i poslije kontakta kako u psihološkom smislu, počinje se sve više osjećati i u onom socijalnom aspektu, pa tako i u tjelesnom.
Tko sam? Odakle dolazim? Gdje pripadam? Što želim? Samo je dio pitanja koja postavlja naše intuitivno biće prije kontakta. Kako sa hranom, tako i sa svime ostalim. Jer, ako je nešto dobro za nekog, ne znači da je i za mene. Ali i može biti.
Naposlijetku:
„Ja sam taj koji daje smisao svakom činu svog života i ako želim da se promijenim, promijenit ću se tako što ću postati jedan drugačiji ja, a ne tako što ću postati netko drugi.“
Arnold Beiser